January 29, 2008

Onako....pomalo o svemu...

Ima vec nekoliko dana, sve nesto kao hocu-necu nesto da napisem, ustanem pa odmah odustanem, pa sve tako unedogled. Bas mi je bilo drago u ova zadnja tri mjseca svaki dan ili svaki drugi dan pogledati nas blog, vidjeti slike, procitati komentare, nove postove, ali....e tu sada dolazi do kljucnog momenta.
17 clanova na blogu (ovo mi je nesto kao moj sretni broj), ali za 17 clanoca i tromjesecje iza nas, jako mali broj javljanja, postova ili samo komentara na prethodne postove. Neko je davno rekao da se mora zamutiti voda da dodje do odredjenih pojava, dakle ovo je moj dobronamjerni pokusaj da probudim uspavane, razmrdam lijene, ubrzam usporene, potaknem neaktivne, bocnem nevidljivom e-iglom putem e-maila, reanimiram, uspostavim balans pH vrijednosti kao i procenat zasicenosti krvlju kisikom. Obrati paznju da je rijec DOBRONAMJERAN vec koristena, pa je ovdje isticem jos jednom radi onih koji prebrzo citaju da ih ovaj post ne pogodi ni u jedan vitalni dio tijela gdje jako boli
E ovako lipi moji....sa po jednim ili nijednim javljanjem na blog. Na zalost oni koji se do sada ne odazvase niti pozivu da se uclane, ovo nece garant procitati, ali je upuceno i njima...
1. Svi smo mi u nasim 40-tim godinama i niko od nas se ne moze pohvaliti apsolutnim viskom energije, kreativnosti, zanosa ili mladosti-ludosti. Nekad bilo - sad se spominjalo.
2. Posao, krediti, djeca, i koje kakve druge obaveze su postale mnogo vise obavezujuce nego napisati zadacu iz matematike ili procitati kakvu knjizurinu za lektiru. Redovni izlasci u Parkusu, Dedana, SOS ili Bugatti su vec davno zamijenjeni redovnim odlaskom na spavanje u 'pristojne' sate. Hajde iskreno, koliko puta ste u posljednjih pet godina ostali na nekom derneku (sada je popularno reci party-ju) do svitanja? Kada su vas posljednji put istjerivali iz kafane jer je cistacica htjela da potare pod, pa su morali izvrtati stolice na stolove?
3. Telefoni...bolna tacka. Odavno su vec zamrli, pa je ovaj blog zahvaljujuci Harisu ponajvise, postao mjesto gdje smo se nadali nekom e-druzenju, e-zajebanciji i uspostavljanju veza koje su nas drzale skupa, ne jedan dan, ne jedan mjesec nego 365 dana x 4...i vise od toga...
4. Posao...Ponedeljak, prvo predavanje mi je u 8 ujutro, a dan mi se zavrsi sa zadnjim casovima u 10 navece, Utorak isto tako, samo zapocnem sat kasnije, Srijeda...,Cetvrtak....nema potrebe da idem do Petka... dvoje djece, pomozi zadacu, vozi na fudbal, vozi na kosarku...treba mi ovo, treba mi ono...odem u radnju i znam da mi je rekao da mu treba veeeeeeliki papir, dakle hamer-papir (Elma tvoje zidne novine su prava mjera), stojim besciljno u radnji znajuci da ako trazim hammer-paper mogu dobiti drek a ne ono po sta sam dosao u radnju. Ne zalim se, sam sam tako htio. Jedan moj (ne znam kako bi ga vise nazvao, drug, prijatelj, poznanik, covjek iz prolaza, epizodna uloga, sta li je...) prije nego mu je Alexandar Graham Bell, neposredno kad je ustao iz groba, iskljucio telefon. Ne samo toj osobi nego je zabranio telefonsku javnu upotrebu jer upotreba telefona ugrozava privatnost pojednica. Kako ja to shvacam, najprije posaljes covjeku pismo i najuljudnije upitas za e-mail adresu. Ako si srecnik, dobijes odgovor u kojem je kratko i jasno naznaceno i telegrafski kratko napisano iksipsilon@ alfabetagamadelta.com Nema u tom pismu ni 'dragi moj' ni 'jesta mai?' ni 'dje si kretenu sto se ne javljas' a nema ni potpisa. E onda lijepo posaljes email i zatrazis broj telefona da se cujemo....jednom...prvog u mjesecu....ponedeljak....mozda 15-og? Hehehe nismo rekli prika koja je godina u pitanju? E onda kad se konacno i ako se cujes s tom osobom onda dobijes onaj cuveni odgovor kojeg se ni Platon ni Aristotel ne bi postidjeli..... ma radi se dosta pa je jako malo vremena ostalo da sjedim uz telefon i da pokusavam stupiti u kontakt....ma jel' matere ti??? Meni nasao prosipati iz supljeg u prazno...dobro ti to stupanje u kontakt....'ucini nesto po prvi put, slusaj me dobro kontakt je skup'...Leb i Sol.."Kontakt je skup" sa ne znam kojeg albuma.
5. Zelja....jesmo li se zasitili proslosti, pa pokusavamo da ni ne okrenemo glavu i vidimo proslost koja nam je bila zajednicka, usudjujem se reci i lijepa kroz prvih 25-30 godina nasih zivota. Ima li mogucnosti ili zelje da imamo i neki dio buducnosti rezervisan za sebe i da nam to kasnije postanu uspomene kad budemo starci i kada pokusamo dio nasih zivota prepricati svojoj, djeci ili unucadi. Tu me malo moj optimizam popusta...nemam objasnjenja za neke stvari, trudim se da shvatim i prihvatim, ali ne ide to u ovu tvrdu glavu.

January 28, 2008

Snow Day

Po četvrti put ove zime, u opštini Bellevue je pao snijeg.
Ta nesvakidašnja pojava je popraćena udarnim vijestima na svima kanalima.
Komentatori lokalnih TV stanica napokon mogu da se odmore od svakodnevnih vijesti:
- poplava u podrumu nečijeg stana,
- požar izazvan nesmotrenim roštiljanjem u zatvorenom prostoru,
- lokalni manijak se već tri sedmice prijavio policiji pa se strahuje sa smo dobili novog Trbosjeka, viđen posljednji put na parkingu od 7-11 kako kupuje pivu i cigare, u ženskom društvu,
- rupa na lokalnom kolovozu usred grada predstavlja opasnost za pješake,
- momku od 17 godina se sudi za nasilje nad životinjama nakon što je u ljutnji bacio maminog psa kroz prozor,
- radnica na benzinskoj pumpi daje direknu izjavu da su dva tipa presjedila čitav sat u parkiranom autu i osmatrali objekat sa sumljivim namjerama,
- strašno, strašno ... a strahuje se da će biti i gore ... manijaci, lopovi, ubice su na vašoj ulici i u Bijeloj Kući ... ali ako zovete ovaj broj u narednih 20 minuta poslaćemo vam ne jedan, nego 50 superoštrih noževa, superljepljivih ljepila i tableta od kojih ćete toliko da smršate da se nećete ujutro prepoznati u ogledalu ... so, if you call right now ...
Helem, kao što rekoh, ovaj uzbudljivi život lokalne televizije (koje je uzbudljiv jedino onima koji prave vijesti i onima koji gledaju vijesti i jedva čekaju komercijalu poruku da si izvade još dvije kugle sladoleda i podgriju picu) postane naprosto dramatičan do bola kad se napokon pojavi snijeg. Na svakoj raskrsnici kamere hvataju najuzbudljivije proklizavanje nesposobnih šofera, spikeri odmahuju glavom i savjetuju ljude da ne idu na posao, u dnu ekrana su obavijesti o lokalnom školama, Bellevue School District NO SCHOOL - na to se čeka .
Gasim preprogramirane alarme u dječjim sobama, javljam Jasni da se ustajemo tek u 6:40 jutros. Jedino ostavljam uključenu lampu sa simulatorom svitanja ... obzirom da do marta neće svanuti prije 7, nabavili smo i mi jednu od tih neophodnih tehničkih inovacija. Simulator počne da pali lampe sa prirodnim spektarom boja u 6 i postepeno pojačava svjetlo narednih 60 minuta što našim sanjivim očima to izgleda kao prirodno svitanje. Kad je dan tmurniji i nikako da svane, onda uključimo i plavo ionsko svjetlo da nam podigne moral prije nego se dokopeljamo do šolja sa svježom kafom... eh, ako kafa ne pomogne - jebiga onda, ode ti jutro u neku stvar. Ako jutro ne prođe dobro, imam još šansi da u popodnevim aktivnostima uhvatim zamajac tako da, kad mrtav umoran legnem oko ponoći, mislim da se nešto i uradilo. Mislim, pored posla, naravno.
Posao. Pos'o. Trabajo. Arbeit. Pабота.
I ja radim danas, doduše od kuće ali svejedno, između par sastanaka, nađe se vremena da posjetim blog i da vas sve pozdravim. Završavamo prvo tromjesečje sa uspjehom. Čulo se za nas u dvadesetak zemalja i ove stranice su posjećene od strane tristo raznih posjetilaca.
Haj'mo raja, podignimo glas da se još malo čuje za nas.

January 15, 2008

Teorija apsolutnih i relativnih brojeva....

Hej, hej...sta to moje oci vide! Svaka slika vrijedi hiljadu rijeci, do neki dan nisam bas nesto vjerovao u tu teoriju, ali sa svakom novom slikom na blogu, skloniji sam povjerovati da je vrijednost slike cak i preskromno izrazena.
Bez obzira sto sam Aidu vidio nekoliko puta u Torontu jos uvijek se ne mogu naviknuti da je vidim sa kratkom kosom. Ali kad je na slici sa Sejom Kosom, onda tu vec ima malo vise (K)kose za diskusiju. One iste (K)kose koju me Koso optuzuje da sam naprasno izgubio. Kako vidim okupili ste se pa se nasa galerija obogatila za jos nekoliko likova...ako se dobro sjecam, Selak je jednom nesto rekao kao 'jeaunne de carrot' pa vidim jednu crvenokosu koja stoji i koja jos uvijek izgleda bas kao Sanela Pilav iz 1980 godine. Bravo Sanela za nepokolebljivo opiranje cudnom procesu fiziologije covjekovog tijela, popularno nazvanog 'starenje'. Hvala drustvo na pozdravima, ako mi se stucalo, e neka je...nadam sa da nisu stvari kao 'cudo nevidjeno' opet izasle na svjetlo dana.Cova, vidjeli smo se prije nekoliko godina, i dalje isti. A onaj 'debeli' sto sjedi do Cove...hehehe...Sejo ja jos uvijek odem i kupim farmerke sirine 33 pa ih moram vratiti u radnju da ih zamjenim...prevelike su mi.
Konacno da predjem na stvar.
Ko ono potegnu pitanje rezultata zenske protiv muskih u slikama? Zaboravili ste vi da sam ja ipak proveo dobar dio zivota sjedeci u klupi do matematicara, eksperta brojeva, logaritama, cara sinusa i kosinusa, gospodara trigonometrije, velikog maga apstraktne matematike ako je A unija od B...gospodina Trnke...dakle ovako:Na listi je ukupno 46 imena ucenika naseg razreda. Neki od njih su imali samo krace, epizodne uloge (kako ih ovdje nazivaju cameo appearance), ali ih ipak volimo kao da su sluzili sa nama puni rok od cetiri godine. 16 muskih imena i 30 zenskih je na listi. Od 16 muskih, slike su stavili njih sedmorica, a od 30 zenskih, na slikama se pojavljuje njih 9.Dakle u procentima 43.75% muskaraca je stavilo slike, a samo 30% zenskih je ucinilo isti korak. Muski vode sa 43.75 (zaokruzi na 44) prema 30.Jos da Harisovu paznju nisu odvlacili drugi glasovi vjerovatno bi sad u dva-tri reda mogao dokazati da je 43.75 posto zapravo veoma blizu ili isto sto je 100% i da smo samim tim (muski tim) pobijedili u ovoj neravnopravnoj bitci (druga palatalizacija, a ne bitki ili bicci kako bi se nepravilno napisalo).Odoh sada da sa jednom cigaret-pauzom proslavim pobjedu muskog tima.
TTMM

January 13, 2008

Mali dio IV7 …


... sastao se u Sarajevu ...


Pozdrav za Ljubisu! (Kakav je sada rezultat?)

January 8, 2008

1000 posjeta - hvala

Blog je danas zabilježio svoju hiljaditu posjetu.
Mada je dnevni broj posjeta spao na 15-ak dnevno sa rekornih 67 sredinom Decembra, mislim da se još dobro držimo. Pored 16 članova (hej, član bloga), imali smo 178 posjetilaca, od toga 4 anonuimusa, plus anonimni Dr. Igo i Željko Krajina. Amerika vodi po broju posjeta, zahvaljujući i meni koji ovo nadgledam svakodnevno, ali Kanadi, Hrvatskoj i Bosni nije mane sa preko 200 posjeta. Švedska, Srbija, Francuska i Njemačka su u rangu 50-100, i onda malo Italija, Turska, Engleska, Danska, Malezija... sve skupa 18 zemalja.
Pitanje: Da li je svijet mali.
Odgovor je: Ne, nego je IV-7 veliki.
Hvala raja.
I pišite... ko nekad dva tri reda, znam da je gužva ...



Kiša

Za svakog iole upućenog poznavaoce geografije, Seattle je primjer dosadnog i kišovitog grada. Starbucks, Microsoft, Boeing, Nirvana i Bill Gates su kontra-argument koji Sijetlani (Seattleites), kao i moji sugrađani sa ove obale jezera tzv. Istočne Strane (Eastside), koriste da bi opravdali svoj boravak i opstanak ovdje.
Ne mislim da ovdje ima 100 izraza za kišu kao što Eskimi imaju 100 naziva za snijeg. Nema toliko naziva ni na Francuskom iako u Parizu kiši jednako, samo to tamo izgleada puno romatičnije. Plus romantique, pardon me. Ovdje se kišobran lokalno naziva bumbershoot ali se ne koristi često jer je kiša poglavito teljigava, lijena, kao ona bosanska heftenjača. Praktičnije je nositi kapuljaču osim ako si pozvan na svadbu pa nećeš da to se navlaži pogužva tvoje jedino odijelo. Najbolje bi bilo nazivati kišu po ruski дождь идет jer ovdje kiše ide kao kod Rusa a ne pada kao negdje.
Za tri godine koje sam proveo u Kuwaitu, kišilo je 19 dana. Kaže meni šeih kod kojeg smo rentali kancelariju: Hajji, ne možeš nikad tri dobra sastaviti, uvijek ti jedno fali.
Poslije me ta misao progonila, a i još me progoni, i pokušavam da razmislim koja su to tri dobra. To su ti životni prioriteti. Prvo, sazrijevaš seksualno i misliš samo na jedno (barem mlađani muškarci). Poslije se odškoluješ i zaposliš, formiraš porodicu i šta-ti-ja-znam, skontaš da prazna ne puca... prihvatiš se i lijevom i desnom da šta zaradiš, sada je tvoj priorited novac. Onda završiš u Kuwaitu ili Seattleu i skontaš da ti je prioritet klima.
Isto tako, upoznam nekog Krišnu koji je 1997 bio na petom stepenu nirvane, čovjek kontroliše mentalno svoje unutrašnje organe... on me zadevera sa svojih devet stepeni, i tu ti se ja oped duboko zamislim. Zaboli Krišnu za klimu, suho-vlažno, njemu dojavi hipotalamus da ima višak seratonina ili hemoglobina, i on se napne malo, savije lijevu ruku oko vrata a desnu ispod pazuha i - puf!, sređena stvar... kad je u bezizlaznoj situaciji, on sebi nacrta izlaz ko Lolek i Bolek i izađe iz situacije. Ali, o tome drugi put.
Evo, i meni se razdanilo, Sunce se ukazalo, evo da završim dok se open nije naoblačilo.
Andiamo.