Nasuprot ideji da se davno izgubljeno vrijeme može povratiti vlasnicima ne uvijek delikatnog sluha ili ukusa, ja mislim da postoji ono vrijeme koje je nepovratno izgubljeno i potrošeno.
Ne mislim ovdje na vrijeme naše mladosti jer nam moždana memorija (pamćenja) uvijek pomaže nametanjem svoje nekontrolisane iluzije prošlosti u skladu sa našim trenutnim raspoloženjima - to se vrijeme može projektovati sa par skica i životno i skladno oslikati i u snu i na javi (i na blogu). Ja ovdje mislim na ono dragocjeno vrijeme koje gubimo u redovima, kolonama, čekaonicama, na putu do klozeta, dok čekamo da nam djeca porastu do tute, obdaništa, puberteta... dok se nakanjujemo da promijenimo posao jer nismo u najboljoj situaciji da baš sada mijenjamo; dok odgađamo da uradimo novu krunu na kutnjaku jer je i stara još dobra; dok prebacujemo prvi narednog mjeseca da bude početkom još jedne neuspješne nove dijete i fitness programa; dok gomilamo nepročitane knjige na noćnom ormariću da nam ne pobjegnu jer te knjige svakako moramo pročitati kao obaveznu lektiru... jednom; dok se skanjujemo da vozimo auto na servis jer se bojimo da će majstor opet da nađe da imamo samo 2 milimetra metala na diskovima; dok se ne usuđujemo da započnemo sa djecom, mužem, ženom, roditeljem, rodbinom, najboljim jaranom tu priču, tu jako važnu priču jer se bojimo odgovora ... eh, to vrijeme je prošlo i nestalo zauvijek. To je ono beznačajno vrijeme koje je žrtvovano za krajnji rezultat, za položeni ispit, za nagradu, za željeni ogovor i rezultat krvnog nalaza, za zakašnjelu menstruaciju i položene pare na čekovnom računu. To vrijeme je, jadno i čemerno, uvijek dugo i mrsko, provedeno u patnji, strepnji, sramu, žaljenju, srdžbi ... i jednom kad prođe, kad nas obasja dugo čekana radost, to se vrijeme otkači kao čir na dvanaestom palačnom crijevu i baci, ode u nepovrat...
Jeste, dobri naš Meša, u čekanju u nadanju...
Pa, drugovi moji, šta se to toliko čeka? Što više stvari poželiš, što ti je više ljudi na srcu, ti više i čekaš, pa se brineš, pa ne spavaš, pa planiraš, pa prebireš po glavi, posebno ako se možeš brinuti za drugoga, ne moraš trošiti vrijeme na svoju vlastitu brigu nego je odgađaš za vrijeme kad ostaneš sam samcijat na Svijetu, da počneš rješavati svoje probleme. U svijetu odakle smo potekli, briga je zapravo zamjena za ljubav jer ako se nemaš za koga i o kome brinuti kao da nemaš koga ni da voliš. Kakava je to ljubav bez boli. Pa se brineš gdje je, pa je li dobro, pa kad će doći, pa kad dođe hoće li dugo ostati, pa ti počinje nedostajati od momenta kad ti dođe jer će neumitno otići i tako dalje i tako dalje. Prođe život u čekanju.
Ja lično mislim da mi nije nikada godina proletila kao ova zadnja, da ne kažem posljednja... a i ona prije te mi proteče brže od ijedne ranije... Nekako bih da taj brzi voz zaustavim. Ustanem ujutro, pijem ovu filterisanu kafu i blehnem u svoju baštu, u oazu mira... Gledam ujutro svoju djecu dok se ustaju i mrljave po kući prije škole ili kampa i pokušavam da urežem njihov lik u sjećanju, da ih nekako zaustavim, bar nakratko, da ne rastu danas makar. Zalud. Vrijeme se kao sitan pijesak prosipa među prstima. Pogledam na sat. Uh, veće je kasno. Tik. Tak. Tik. Tak. Odbijam da slušam radio u autu, čak ni svoj novi televizor ne gledam, ne slušam muziku, ne čitam sedmičnu ni dnevnu štampu. Neću. Neću jer mi tako vrijeme još brže prođe. Kad u gymu čitam knjigu, kad slušam diskove kursa njemačkog u autu, kad natučem slušalice na uši ... vrijeme odleti još brže.
I ti će trenuci, htjeli mi to ili ne nestati u vremenu kao suze na kiši (da parafraziram završne riječi u filmu "Blade Runner":
all those moments will be lost in time like tears in rain).I mi ćemo nastaviti da se sjećamo uspjeha ili neuspjeha, završnih rezultata utakmica i zaključnih ocjena... Pa, možda je tako i bolje. Nego, dok guramo taj golemi kamen, nastavimo da se nadamo da ćemo ga izgurati sa uspjehom i da će sljedeći kamen biti malo lakši. Ne zaboravimo da, kao Sizif, prkosimo bogovima i pokažemo zube (preostale). I kad gubimo vrijeme koje nikada nećemo povratiti, uradimo to životno, veselo i sa stilom. Neka nas pamte po osmjehu.
Dana 15.07.2008. godine restoran "LIGHT" GRBAVICA
Isto veče muško društvo
