Odakle da počnem

Početak je uvijek bio najteži, čak i kada je neizvjestan kao đačka ekskurzija.

Nekako bi najlakše bilo nastaviti sa spavanjem, još malo zavući glavu podno jastuka u beskrajnu oazu sna i sigurnosti. Najbolje bi bilo da telefon zazvoni pa da se moraš dići. Šta ako je neki važan poziv. Moraš ustati. Uh. Mrtvo slovo na papiru.

Trema. Strah od provale.

'Drage drugarice i drugovi...' - ne valja, vrijeme te pregazilo.
'Ćao, raja...' - uh, došlo je do provale. K'o, mi smo sad odjednom opet raja. Kao da ništa nije bilo. A di si bija kad je grmilo? Đe si se ti ispalio i otkud mi ope' raja.
'Hi!' ''- pa ti nisi normalan, majke mi. Pa zar se nisi za sve ove godine naučio onoj osnovnoj kulturi. Odlijepio, šta ti je. Uzletio! Možeš da letiš, ali ne previsoko. A nemoj ni prenisko, nego 'nako, kao što je Nikoletinu majka svjetovala.

Pa dobro, majka mu stara, kako onda da se čovjek javi?
'nako. Pa kako 'nako? 'nako, jesnostavno 'nako. To je barem jednostavno.
Treba da zaboraviš da je prošlo više od 27 godina od mature. Sjeti se da je nekad bilo vrijeme prije Olimpijade. I vrijeme prije rata. I vrijeme prije nego si se zaposlio, oženio, izrodio djecu... Prije nego što si postao sretan čovjek, radnik i poreski obveznik, bio si sretan i nesretan, raspust je bio predug a pauza između prve smjene u petak i druge smjene u ponedjeljak je bila duga kao prosječan godišnji odmor na američkom kontinentu.

Fino, oduzmi 27 godina, 27 kila, 27 promijenjenih adresa i zamisli blijedunjavu crno-bijelu sliku svog razreda. Zamisli kako prkosno ističeš svoje nove farmerke i hrabro skidaš plavu kecelju da pokažeš svoju neukrotivost (neće oni mene u kecelji slikati, ne dam se ja).

Ovaj blog je jedan od pokušaja da se prisjetimo vremena kad smo se deklarisali da ćemo promijeniti svijet a još nismo znali ni šta je svijet, ni šta je promjena; za one koji su puni snage i volje - neka ih podijele sa umornima i bezvoljnima.

Pa, možemo pokušati (!?). Moja je ideja da, u naredne 2-3 godine, saberemo raju na jednom mjestu i da pokušamo na najbolji način obilježiti 30 godina (oduzete nam) mature. U međuvremenu se možemo prisjetiti nekih finih događaja, razmijeniti neizgorjele slike iz školskih dana, oni hrabriji mogu da nas slikom i rječju izvijeste gdje su i šta rade, možda možemo nekome pomoći u nevolji ili se prisjetiti nekoga na najljepši način.

Ništa posebno. (Ali možda je to ono filozofsko Ništa sa velikim N. Kao bitak. A ne kao biće ili bit...)

A šta se od tebe očekuje? Opet, ništa posebno. (A, možda i sa velikim N.) Pročitaj, prokomentariši, pošalji, preporuči, poderi, predloži ... nema pravila. Ja ću, za početak, svakome da otvorim pristup da objavljuje kako dobijam nove email adrese. Prednost, naravni, imaju učenici IV-7.

Go, Kolibri, go!