Konačno i ja

Konačno i ja da se oglasim. Zapravo poijma nemam da li ce se ovo objaviti na blogu ali red je da pokusam. Uzivao sam pred novu godinu u nasem druzenju a sastali smo se 30.12. na moj rodjendan. Kunem se nisam postao stipsa samo mi je bilo toliko drago da vidim raju da sam i na svoj rodjendan zaboravio. obaveza mi je da skeniram slike sa starih rodjendana da se potsjetimo na dobra vremena.
za sada toliko uskoro se vidimo nadam se da se moja gmail adresa vidi na blogo ali opet evo je svima zderovisedam@gmail.com ( he he he ),
pozdrav svima vas ZDERO

Znakovi pored puta

Za posjetioce Amerike jedno od većih iznenađenja je nepostojanje međunarodnih znakova na putovima. Svi su znakovi napravljeni tako da zahtjevaju osnovnu pismenost. Nije dovoljno staviti ograničenje 60 na žutoj podlozi sa crvenim krugom, nego piše na bijeloj tabli "Ograničenje brzine 60". Ili na prilazu taskrsnici, gdje se traka odvaja za desno kaže "Kola u desnoj traci moraju skrenuti desno". Naravno, nekada to sve liči na čitanje naslova sa dnevnih novina, posebno kad se nađeš u nekom novom gradu i paziš dobro gdje teba da skreneš. Tu ti ni GPS ne može puno pomoći.
Evo još jednog tipičnog primjera, na ulasku u moje naselje: "ne možeš parkirati Istočno odavde". Pa gdje je istok, svega ti? Đe je ovdje desno? U gradu je naravno još gore, ne smiješ nekad parkirati lijevo, ili desno, nekad od 7 do 5 ali i praznicima, uz napomenu da se Subota ne računa... Kad ti u gradu ispadne mjesto za parkiranje, potrošiš 10 minuta da u nevjerici skontaš da se stvarno možeš parkirati. A ako zabrljaš... eh, tu dolazi do izražaja demokratija po kratkom postupku. Ako parking sat istekne a ne snađeš se za pare u roku od 30 sekundi, evo parkiranta ko Delta Marinac iskače iza drveta i kači ti fakturu na brisač. Tako te prvi sat ili dva dođe 2,3,10,20 dolara a ona dodatna minuta još pedeset. Ma, manje više mi smetaju znakovi koliko prepotencija domaćina da gostima objasni kad dođeš ovdje da moraš znati i strane svijeta jer, božemoj, ovo je spotska nacija... nešto poput Slovenaca u bivšoj Jugi ... kako je pjevao Buldožer: Ljudi su ovdje veseli i zdravi, voze bicikla i skakuću po travi... A ti što si zalutao u ove krajeve, bolje ti je prihvati se kompasa, mape i GPS-a kad već ne znaš. A ja po onoj narodno-armijskoj fino mapu gledam a seljaka pitam.... jer mahovina je svuda a ne samo na južnoj strani, sunce je poglavito iza oblaka, po vjerskim objektima se ne možeš orijentisati jer svaka krišćanska denominacija okreće crkvu kako im se navije, u džamijama je mihrab usmjeren 16 stepeni od sjevera a ne put jugoistoka kao u Bosni. Dobro sad, naravno skontaš vrlo brzo gdje to osvane a gdje omrkne pa se makar možeš orijentisati u svom komšiluku ali, jesi li se zaputio u neki nepoznat kraj odmah gledaš možeš li išta uzeti kao orijentir pa da se makar možeš parkirati bez straha.
Pa ti ne pukni onda.

SALT LAKE

OD ALIFAKOVCA DO SALT LAKE-A

Evo I mane nakon odmora u Salt Lake-u. Ut. Mogu vam reci da mi Blog nedostaje I jedva cekam da malo virnem sta ima. Jos se uvjek uhodavamo poslije ljepota o kojoj se knjige mogu napisati.
Oni koji su imali prilike da skijaju na ovim skijalistima znaju o cemu pricam. A I Haris me malo darnu sa Rezdelijom pa se I ja sjetih nekih momenata iz proslosti.
Znam da smo svi u dusi loko-patrioti (barem malo) I otkako sam ovdje puno puta sam cuo nema skijanja do Jahorine ili Bjeasnice a niko ne govori o prvim koracima I gdje su ucili skijati.i tako se ja sjetih svojih pocetaka, svakako zavisi gdje si odrastao, pa ako si u Opstini Centar I negdje blizu Velikog Parka, vrlo je moguce da su prvi koraci otpoceli bas tu u Velikom Parku ili malo dalje na Betaniji. U mom slucaju odrastajuci u starom dijelu grada Alfakovac je bio mjesto gdje se ljeti igralo lopte a zimi sankalo ili skijalo I tacno se znalo gdje je lokacija za igru zavisno od broja ljudi koji igraju lopte. Ulica u starom gradu je iskoristena do maksimuma, osim regularnog trafika to je I mjesto za igru zavisno od godisnjeg doba I nagiba. Pa ako je ljeto igra se lopte, a zimi na onim sa malo vecim nagibom se sankalo-plazalo I vjerovali ili ne bilo je virtuoza u plazanju. E to su momci koji nisu imali sanke ili ligure, neki ih zovu saonice, oni su imali plasticne cizme kupljene u Jugoplastici sa skinutim sarama na dnu od duge upotrebe ili istopljene na tis sporetu ili naftarici sto manje sara to su brze. Oni su bili najhrabriji da se spuste sa vrha Alfakovca na nogama I da sacuva zivu glavu. Na zalost to su se lomile noge, ruke pa I ja sam imao svoj udio jer sam jednom prilikom slomio ruku na dva mjesta jer sam spucao u gelender, a kako sam spucao, dobro sam I prosao hahaha.Kao sto svi znate na Alfakovcu se nalaze tri groblja od davnina, gdje su uvjek bili mezarovi I nisani a nama kao djeci u zelji da nadjemo pogodno mjesto za igru to I nije toliko smetalo, jer trebaju ti stative a razmak izmedju nisana je bio dovoljan pa zasto ne iskoristiti. I tako zavisno od godisnjeg doba ljeti lopte, jer ona starija raja igraju na ulici a zimi se I skijalo, staza nije bila duga, ali morao si znati stati jer ces udariti u komsijinu ogradu pa eto ti belaja. Svakako da je bilo onih koji su svoje prve skijaske korake ucili na Brusu ili nekim obliznjim izletistima, I kad se nauci stati a I o plugu si nesto cuo hajmo u planine jer tamo nema zime, skijanje se brzo uci nisi blesav da sjedis kuci itd hahahaha kao sto svi vec znate. Tako su neki pocinjali a sad se skijaju u Salt Laku, pa fino ne mogu da vjerujem kako je lijepo, I koliko ljudi samo vode racuna o svemu I zele da ti naprave ugodjaj koji ti ocekujes ta ljubaznost I ophodjenje I jedan odnos sa gostima na pravom nivou.ali opet nesto fali fali da se raspali rostilj na dnu staze kao na Bjelasnici pa da malo predahnes uz pice I raju da malo progovoris sa prvim komsijom u grupi do tebe koji zbog zime skida cevape golom rukom, to sarenilo I druzenje koje se pretvori u dernek a toga nema ovdje I ne mogu se pohvaliti sa tom cinjenicom hahahahah
Svakako da ti to sve platis ali placali smo I tamo, pa se sjetim olimpijade I sleta na kojem sam I sam bio ucesnik a kasnije I na bob stazi u obezbjedjenju, kako je to sve bilo super a danas je to sve druga prica I druga raja kolo vode.
I nakon 4.5 sata leta I iznenadnog propadanja aviona te proucenih ajtel kursija I fatiha, familija nas doceka na aerodromu svi veseli I razdragani jer se nismo vidjeli od prosle godine, A TAKO SMO BLIZU,I ne primjecuju da smo mi radosni sto smo se hairli spustili, pa ih jos jace grlimo I ljubimo.Ja ne znam jel vama bilo tesko objasniti zasto se ne vidate cesce sa prijateljima ili porodicom ali ja sam imao tih pitanja.Kao ono vi ste tu a niko ne razmislja o strahu dok letis I ta 4.5 sahata, dok ja nisam promijenio pricu I malo priblizio njihovom scalu ili mjerilu pa kao upredbu upotrijebio udaljenost izmedju Sarajeva I Moskve te I pitanja stadose jer MOSKVA JE BAS DALEKO HAHAHAHA.I tako poce nas odmor a vrijeme je bilo izmisljeno plavo nebo I bijeli snijeg a tereni kao da su mene pitali kako da ih naprave.
Staze se uredjuju non stop a snijeg koliko god da je utaban jos uvjek skripi pod pritiskom jer je suh.Za svakoga ono sto zeli moze da nadje od vratolomija do laganih staza ili lijepih restorana sa dobrim pogledom.
Salt Lake me malo podsjeca na Sarajevo jer je okruzen planinama koje su zimi prekrivene snijegom prava razglednica a u gradu ga za divno cudo nema a sva skijalista su dvadesetak minuta od grada ima ih negdje oko pet sest mi smo bili na Kanjonima (canyons) I na Wolf Mountain to je mjesto za porodicu gdje se svi druze I vesele snijegu pravo lijepo I intimno a moze se I lijepo skijati. Jedno jutro mi se spremismo na skijanje kad na parkingu samo desetak auta. I mi koji skijamo obradovasmo se da nema puno raje
I da cemo se naskijati, kad primjetismo cudne poglede I upitnike iznad glava nasih supruga koje ne skijaju ili nisu tako dobri skijasi kao pa sta ako nema nikoga, I kako objasniti to situaciju, I ja uzeh stvari u svoje ruke da objasnim, zamisli SALE 90% u nekoj od prodavnica a ti si jedina u tom trenutku prisutna I dabome smijeh na licu jer osjetise zadovoljstvo I razumjese sve u par rijeci hahaha. I sta da kazem sve je perfektno divno I mi se iskijasmo pravo ali mi znamo da nesto opet fali……………hm

Razdelija

Kad se jednom obreneš na ovom Sjevernoameričkom kontinentu, prvo uočavaš sve razlike u odnosu na na one stvari sa kojima si odrastao: putevi su širi, semafori su iza raskrsnice, usisivači i mašine za veš izgledaju kao iz crtanih o Tomu i Jerryju … onda za par mjeseci sve to postane svakodnevica i počneš da tragaš za stvarima koje te mogu vratiti u tvoju prošlost, sa kojima si siguran i komotan. Nađeš “naš” film, CD i knjigu u lokalnoj biblioteci, kupiš u nekom Istočnoevropskom granapu (gradska narodna prodavnica za neupućene) flašu Vranca, Krašove napolitanke i Radensku, onda nađeš neki “pravi” bosanki dućan izlijepljen plakatima Subhije Šehović i Rize Hamidovića… tamo se snabdiješ ćevapima, Sarajevskom pivom, Visočkom kafom i suhim mesom, još kad na derneku odvrneš Harisa Džinovića ili Kemicu za mješovito društvo, sreći nema kraja. Melankoliju možeš nožem rezati.
Ima i nekih razočarenja u tom traženju, posebno kad skontaš da su neki vicevi u koje si se kleo samo prepričani sa nekog univerzalnog jezika, vjerovatno od strane sarajevskih “odličnih đaka” koji su ovdje dolazili da voze Šipadov namještaj, sa Istoka na Zapad, u zlatna vremena i onda na Jahorini vješto u pričama izmjenjivali lokalnog Mike-a and Ike-a u Muju i Sulju (ili nedajbože Hasu).
...
Vremenom se nehtijući integrišeš, i dalje se jede nešto što bi se moglo nazvati Mediterranean Cuisine, pije domaće (mislim Washingtonsko) crno vino i na parties sluša bossanova ili neki world mix tipa Budha Bar. Ali još uvijek pokučavaš da nađeš nešta svoje, autentično Bosansko, što ovim ljudima promiče pred očima.
I ja se jednom tako zagledam u svoju baštu, onako potkraj aprila jedne godine. Uz sve što smo kupili sa kućom, ističu se dva divna drveta što cvjetaju već početkom marta. Pogledam izbliza, ovo jedno je trešnja, višnja, šta li... a ovo drugo - nije trešnja a nije ni šljiva. Hajde da probam, neću se otrovati. Zagrizem, a ono prepoznatljivi kiseli ukus eksplodira mi u ustima. Mmmm. Razdelija! Đe me nađe! Usred dubokog sjevera, na kraj svijeta nađem ja, u svojoj bašti, pravu pravcatu bosansku razdeliju. Naravno, ostatku mnogobrojne bosanske komune je postojanje razdelije manje bitno koliko sam naziv. Nije razdelija nego rezdelija. Ti ćeš me učiti, to je dženerika. Nije raja nego zerdelija. Ih, bjelica, koščica... Pitam jarana Turčina: dženera, Grk potvrđuje: dženera, no doubt about it. Niko neće da ih jede kad prezrenu, naravno, ali se im se navadim na kosti dok su još kisele. Razdelija nego šta. Komšija naravno ima teoriju da je to autentična Američka šljiva divljaka, potnatija kao prunus americana iliti American Plum. Kontam, nemaš pojma, možeš ti mislit' šta hoćeš. Razdelija je pa crkni.
I uzmem ‘vako onu razdeliju i smažem je dok si rek’o uš. Čiča miča gotova priča.

Arbeit Macht Frei

Kad smo bili mlađi, recimo 25, bili smo puni elana i želje da promijenimo svijet, makar onaj dio koji nam je bio pred očima. Upitam se ponekad gdje je bila tajna te neusmiljene snage i nepomirenja. Hemija je jasna: adrenalin, testosteron (makar kod ovih muških) su ti dali neophodne resurse. Patetično rukovođenje zemljom i ekonimijom su ti dali dovoljno razloga da dižeš glas (da negdje očepiš), a sramotno mala plata ti je davala nezavisnost. I onda svaki dan, iz dana u dan, ideš na posao i izvršavaš kate po redu (kata kao oblik borbe sa zamišljenim protivnikom), mali rat i revolucija uz povremena primirja na pauzi za doručak ili tokom zatvaranja u nekoj od kafana koja ne pušta muziku. Salon revolucionari. No Passarant i sl. Šta bi svijet bez jaja, moliću?
I onda brzo premotamo film dvadesetak godina (ovi sa DVD-ovima mogu da preskoče na chapter 45) i pitamo se gdje nestade ona mladost. (Alzheimer sakriva odgovore po kući, kompjuterskim fajlovima i zaboravljenim fotografijama).
Istini za volju, nije ovo premotavanje baš regularno kao kod nekog normalnog svijeta. Imao si možda i neki posao ali bez perspektive za stan, karijeru i sl., neki od nas smo radili za firme koje su slale svoje nadničare u strane zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka pa je to malo otaljavalo susret sa blijedom realnošću... onda rat za ratom... što bi moj stari govorio Ma da smo bili normalni, poludili bismo... onda počupaš korijene i porušiš mostove pa ideš što i stočnije, zapadnije, sjevernije i južnije možeš.

Eh, onda se šćućuri zeko, jedan poso, pa malo bolji, pa malo dalji, pa još bolji, pa stan veći i funkcionalniji, pa kuća u lijepoj regiji, pa auto ovako i onako... i onda skontaš (makar ovdje u US of A) da ustvari ništa nemaš... Mislim imaš familiju, i ovdje i tamo, i prijatelje, jarane, zemljake, pajdaše, kumove, raju, škvadru, komunu, society, community ... ali sve što posjeduješ je udaljeno od pozitivne nule dvije plate, dvije neplaćene rate, jednu nepokrivenu operaciju, jedan iskren email šupku od šefa, jedan poziv na sud, jednu lošu investiciju. Puf!
To je kažu osnova vitalnosti ovog ovdje društva sa kojim imam, što bi se u narodu reklo, love and hate relationship. Tijelo uronjeno u truhli kapitalizam gubi prividno od svoje sigurnosti za vrijednost isplivalih materijalnih dobara. Ja znam da se Marx u grobu okreće ali, raja, dijalektički materijalizam je srušen sa Berlinskim zidom kad je polu-bauk prestao da polu-kruži polu-Evropom. Isto tako, svakodnevno potvrđujem još jednu od mojih omiljenih teorija da je sigurnost uvijek obrnuto proporcionalna slobodi. Tako, za vas koji ste bili dobri matematičati, uvrstite ovaj drugi aksiom u formulu i, da ne gubimo na opštosti, zaključimo da rad - oslobađa. Baš kao što piše na ulasku u Auschwitz ili Dahau. (čuj čito, hodo)
A, da li je? Ili možda nije? Ma jeste, jeste.... ne brini.
Padne mi napamet prva rečenica okupacionih snaga od Dahaua, preko Sarajeva i istočnog Baghdada: onaj ko nije ništa skrivio nema čega da se boji.
Eto, jedna sigurna i tiha noć se spušta nad Bellevueom, čeljad je pospala, a ja se spremam na zasluženi počinak, da horan ustanem i poljubim opet i sutra šefa u guzicu. Bila povišica. Još koja hiljadarka od mog poreza ode Bušu da ubija nedužnu djecu na Istoku i plaća krkačinu i švalerancije guvernerima, senatorima i predsjednicima. Uh.
Lovi ribu Ahmete Šabo.

Poruka od Mirele:

Dragi prijatelju,
nakon 2 mjeseca tek sad otvorih postu i vidim tvoju poruku ovaj momenat; ne ljutite se na mene svi redom,ne brinite se za mene ,ali imam zdravstvene probleme koji su otpoceli bukvalno 1.januara! Mozes li zamisliti?! Umjesto da taj dan otputujem u Aziju, kako sam bila uplatila i isplaniralaza praznike, ja sam se neocekivano nasla na operaciji a nakon mjesec dana i na drugoj!Jos tezoj!!! I sada smirujem posljedice istih i to je jedini razlog mom neucestvovanju u druzenju.Nadam se opravdan?O detaljima,ljekarskim greskama u dijagnosticiranju ne bih sada...nemam zivaca...ali obecavam se socijalno aktivirati i nadoknaditi sve propusteno namah po popravku svega sto je zakrcilo u meni,ha ha ha... Topli zagrljaj,pozdrav od mene.