March 12, 2008

Arbeit Macht Frei

Kad smo bili mlađi, recimo 25, bili smo puni elana i želje da promijenimo svijet, makar onaj dio koji nam je bio pred očima. Upitam se ponekad gdje je bila tajna te neusmiljene snage i nepomirenja. Hemija je jasna: adrenalin, testosteron (makar kod ovih muških) su ti dali neophodne resurse. Patetično rukovođenje zemljom i ekonimijom su ti dali dovoljno razloga da dižeš glas (da negdje očepiš), a sramotno mala plata ti je davala nezavisnost. I onda svaki dan, iz dana u dan, ideš na posao i izvršavaš kate po redu (kata kao oblik borbe sa zamišljenim protivnikom), mali rat i revolucija uz povremena primirja na pauzi za doručak ili tokom zatvaranja u nekoj od kafana koja ne pušta muziku. Salon revolucionari. No Passarant i sl. Šta bi svijet bez jaja, moliću?
I onda brzo premotamo film dvadesetak godina (ovi sa DVD-ovima mogu da preskoče na chapter 45) i pitamo se gdje nestade ona mladost. (Alzheimer sakriva odgovore po kući, kompjuterskim fajlovima i zaboravljenim fotografijama).
Istini za volju, nije ovo premotavanje baš regularno kao kod nekog normalnog svijeta. Imao si možda i neki posao ali bez perspektive za stan, karijeru i sl., neki od nas smo radili za firme koje su slale svoje nadničare u strane zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka pa je to malo otaljavalo susret sa blijedom realnošću... onda rat za ratom... što bi moj stari govorio Ma da smo bili normalni, poludili bismo... onda počupaš korijene i porušiš mostove pa ideš što i stočnije, zapadnije, sjevernije i južnije možeš.
Eh, onda se šćućuri zeko, jedan poso, pa malo bolji, pa malo dalji, pa još bolji, pa stan veći i funkcionalniji, pa kuća u lijepoj regiji, pa auto ovako i onako... i onda skontaš (makar ovdje u US of A) da ustvari ništa nemaš... Mislim imaš familiju, i ovdje i tamo, i prijatelje, jarane, zemljake, pajdaše, kumove, raju, škvadru, komunu, society, community ... ali sve što posjeduješ je udaljeno od pozitivne nule dvije plate, dvije neplaćene rate, jednu nepokrivenu operaciju, jedan iskren email šupku od šefa, jedan poziv na sud, jednu lošu investiciju. Puf!
To je kažu osnova vitalnosti ovog ovdje društva sa kojim imam, što bi se u narodu reklo, love and hate relationship. Tijelo uronjeno u truhli kapitalizam gubi prividno od svoje sigurnosti za vrijednost isplivalih materijalnih dobara. Ja znam da se Marx u grobu okreće ali, raja, dijalektički materijalizam je srušen sa Berlinskim zidom kad je polu-bauk prestao da polu-kruži polu-Evropom. Isto tako, svakodnevno potvrđujem još jednu od mojih omiljenih teorija da je sigurnost uvijek obrnuto proporcionalna slobodi. Tako, za vas koji ste bili dobri matematičati, uvrstite ovaj drugi aksiom u formulu i, da ne gubimo na opštosti, zaključimo da rad - oslobađa. Baš kao što piše na ulasku u Auschwitz ili Dahau. (čuj čito, hodo)
A, da li je? Ili možda nije? Ma jeste, jeste.... ne brini.
Padne mi napamet prva rečenica okupacionih snaga od Dahaua, preko Sarajeva i istočnog Baghdada: onaj ko nije ništa skrivio nema čega da se boji.
Eto, jedna sigurna i tiha noć se spušta nad Bellevueom, čeljad je pospala, a ja se spremam na zasluženi počinak, da horan ustanem i poljubim opet i sutra šefa u guzicu. Bila povišica. Još koja hiljadarka od mog poreza ode Bušu da ubija nedužnu djecu na Istoku i plaća krkačinu i švalerancije guvernerima, senatorima i predsjednicima. Uh.
Lovi ribu Ahmete Šabo.

11 comments:

  1. Ma znas da mi je drago kad vidim da nisam samo ja puknuta ( u dobrom smislu rijeci, naravno.)Svima nam valjda čuči neka pjesničko muza u duši i samo čeka trenutak neke noćne tišine pa da krene put oblaka. Pogledaj samo naše tekstove - nema nijednog a da nema trunčicu poezije u njemu (a o "filozofiji" da ne pričam!). A ja mislila da samo meni dođe... Dalo bi se raspravljati ko nam dade pero u ruku, a? Da ne duljim, svi smo ti mi pomalo u istim g..., ako ne danas a ono sutra sigurno, iako to covjeka ne tješi kad ga drma, ali ipak...No, kako kažu, cigani se vesele kiši jer poslije nje dolazi sunce!

    ReplyDelete
  2. ja necu nista reci!

    ReplyDelete
  3. Ma kako to da naš anonymous(pozivamo i tebe na proslavu 30 god.mature)
    osta bez teksta baš sada kad je Haris tako ranjiv,imaš i ti nježnu dušicu.
    I ja sam mislila da je Tijana puknuta
    ali Haris ipak vodi.Ja to rješavam
    smijehom,M.P.smislom života i satirom,nekad kupim i Arenu da vidim da ima i težih slučajeva beznađa.
    Baš se radujem susretu generacije da vidimo ko je sve puk'o.Love,Irena

    ReplyDelete
  4. Da mi je da puknem odjednom (k'o bostan što bi Koso rek'o), nego 'vako k'o fudbal, pucam po šavovima i govorim k'o Eustahije Brzić svojoj omanjaloj odjeći: "Gumbiću, sve su to tlapnje".

    ReplyDelete
  5. Moja Saska se zali da je na fakultetu najvise nerviraju studenti stariji od 40 godina koji ne prestaju da izlazu sopstveno vidjenje stvari profesorima sa cetiri doktorata. Ja sa puno razumjevanja za "starije" studente objasnjavam da bi oni prestali da pricaju kad bi znali kako.
    Svi mi sa godinama postasmo filozofi i pjesnici ili to proradi u nama neki gen pretka oratora sa kamena. Sve cesce se pitam, slusajuci svoj sopstveni glas, kad ce da prestane izlaganje, preopsirna i pompezna i sama sebi. I naravno, iskljuciva...Sve predimenzionirano, sve dramaticno...
    Zakljucak - nismo mi pukli, samo ostarjeli generacijo!!!

    ReplyDelete
  6. Ostarjeli, nego sta.
    Vise lajanja na zvijezde, a manje ujedanja.
    A karavani prolaze

    ReplyDelete
  7. "Life, liberty, and the pursuit of happiness" je najčuveniji dio Američke Deklaracije o Nezavisnosti. Vrlo je interesantno da nisu napisali "život, sloboda i sreća" nego "...potraga za srećom" ... u toj potrazi razum je najveći protivnik jer te stalno usporava pa, ako si još prevalio određeno godište, moraš si uzdurisati gvozdeni štap i gvozdene opanke jer je put trnovit, strm i dugačak... To starenje je tako prepoznatljivo kod Meše (izgubih se u traženju) i vrlo poetično i tugaljivo kod Orhana Pamuka (pazi da nađeš dobar prevod) ...
    da ne duljim... zakasniću na nešto ko da vidim.

    ReplyDelete
  8. Ovo ti je zestoko moj Harise, mogao si makar malo kamuflirati tu americku ljepotu. Mogao si napisati da je u Americi sve lijepo samo nema crvene olovke. Cuvaj se, mogao bi bas puci ko sandala od te demokratije. Mi smo ovdje navikli na lopovluke na svim nivoima, pa nas to puno i nezabrinjava. Ponasamo se ko u onoj staroj " SELO GORI A BABA SE CESLJA". Poravni i sredinom, pa se neboj da ces puci. Kod nas kad dodje neko sa strane, mi svi navalimo na njega " Ja budale, pa on je puko skroz" a mi svi ludi 100%. Mozete misliti da su nam i psihijatri pukli, pa ko ce ove sto su vise pukli lijeciti. Luda kuca. Vi makar imate normalne doktore da se lijecite.
    izgleda da je anonimus vec bio na tretmanu pa se umirio.

    ReplyDelete
  9. Ma, nema se šta tu kamuflirati moj Sejo. To je jedan otvoreni bokserski meč bez kraja. Nešto poput Kralja Stola u našem Gimnazijskom ping-pong prvenstvu u vrijeme Velikih odmora. Samo što je ovdje Ultimo Hombre tarapana sa skinutim rukavicama i bez konopaca ... pa udri majčin sine. Ali ovi ovdje amateri naučili samo na 3 runde pa se začas zamore... a mi znamo da ne ostaje na nogama onaj što može udariti nego onaj koji može primiti više udaraca.

    ReplyDelete
  10. Ako sam ja dobro skontala sta je "ostarjeli" i "puknuti" pisac htio da kaze... Eh, ako ce ti imalo biti lakse, kod nas "dole" je porez puno veci od vaseg "gore". Kazu osim Danske, najveci na svijetu. A i nemaju neku vojsku, pa da covjek kaze - eto dadose sve tamo. Ma jok! Ove ovdje boli djon za sva zbivanja. Daj japanke, surfboard, pive i BBQ, a sve to se moze i na socijali, sto covjek da se muci. Zato mi glupi migranti sto "volimo" da radimo, vucemo i za mnoge domace koji su odgojeni da se ne sekiraju. BLAGO NJIMA!

    ReplyDelete
  11. Sretan Prvi Maj, Međunarodni Praznik Rada svima vama koji ga tamo u slobodnom svijetu još slavite.

    ReplyDelete