Kako se vidi iz naslova, jednoglasnom odlukom administratora ovog bloga, nastavljamo sa radom. Idemo dalje. Za iste pare. Jeste da se to ne tiče nikoga osim desetak radoznalnika koji provire povremeno da vide je li se ko oglasio ili ne-budi-primijenjeno, objavio. Ko Anika. Nekada pomislom, ovo objevljivanje i nije puno drugačije smisleno od Andrićeve definicije Anikine "objave". Daš nešto u javnost i dio tebe onda postaje svačije vlasništvo. Svako može da te citira, izvrne riječi i prilagodi prilici, da te provali, zavali i naravno literarno povali. Ili pohvali, po trećoj palatalizaciji.
I tako.
U međuvremenu moja
komšinica Lynn netragom nestala na trajektu i njena porodica već odavno misli da se ubila. Njen muž ostao nedavno bez posla. Ne mislim da je to dovoljan razlog. Posebno što je ona vrstan plivač i atleta, član tzv. lokalnih Morževa koji tradicionalno plivaju u jezeru za Novu Godinu. Bili kod njih na večeri na nekoliko dana prije. Ne znam jesam li više ljudski dirnut čitavom situacijom ili sam ogorčen na način na koji se ta informacija tretira. Nakon "objavljivanja", novine i TV otvore forum za komentare tako da svako može da se preserava i igra detektiva i isljednika kao da se radi o filmu, knjizi ili ljubavnom romanu. U ratu, dok je smrt prijatelja i poznanika bila svakodnevna i neizbježna, na vijest o pogibiji nije čovjek mogao da se sabere i da razmišlja previše jer svaki momenat nesmotrenosti te je mogao koštati tvog vlastitog života. Ovdje te sve smrti i bolesti sačekaju nakon što si razvezao djecu po aktivnostima, provjerio zadaće i stavio umorne đake na počinak. Kad bi najviše volio da si sam na svijetu i da se malo presabereš, sve te loše vijesti te pritisnu i ne puštaju dok se ne predaš zamornom snu.
Ali, da ne lažem, ima i dobrih vijesti... Šta ono bi. Aha. Nešto ne mogu da se sjetim. A da. Izašli za veekend na skijanje i mlađem djetetu, komada jedan, se odveže snowboard i sa vrha planine se sjuri niz padinu. Rentana daska. Nemam osiguranje. Piši policijski izvještaj da se izvučem iz plaćanja odštete. A šta je dobra vijest? Eh, daska nije nikog ubila usput, nije nikom razbila glavu tako da makar za to ne moramo odgovarati. I još jedna dobra vijest. Bio je lijep i sunčan dan.
Šta još ima dobro? Hm, da se sjetim... DAo krv na analizu i još nisu došli rezultati. Yesss. A što je to dobra vijest. Zato, što me moja doktorica neće ružiti jer se ne pridržavam dijete i ostalih obaveza. Neće me stavljati na nove lijekove ni mijenjati terapiju. Ali najvažnije je, dok čekam rezultate, još postoji nada da je neka čudna hemija u mojoj krvi izmijenila odnos masnoća, šećera, željeza i ostalih sastojaka tako da sam ja možda nekim slučajem i zdrav.
Helem.
Možda objevim svoju krvnu sliku sljedeći put tako da moje "objavljivanje" može da preraste u novu dimenziju: moj vlastiti doprinos informacionoj prostituciji. Ili da kažem, žalim slučaj, nije za javnost. Da podignem napetost. I cijenu informacije.
Idemo dalje.
p.s.
Još jedna dobra vijest:
Napokon sam došao u posjed filma "Leptirica" nakon dvadeset godina traganja.
Zainteresovani neka mi se jave pa ću vam reći ili kako da je nabavite ili ću vam poslati kopiju.
Iako je broj komentara pao na 2 mjesečno i broj posjeta na 10-ak dnevno, ipak smo uspjeli prevaliti još jednu važnu stepenicu : 15000 posjeta. To za Internet nije neki rezultat kad 120 miliona ljudi ode na YouTube da vidi Avril Lavigne, Evolution of Dance ili neko debelo njemačko dijete koje psuje sve po spisku ... ali je za naš mali svijet sasvim zadovoljavajuće. Malo me zaintrigirala činjenica je neko iz ovih 67 zemalja kliknuo bar jednom i otvorio našu stranicu... Istini za volju, dvadeset sam država eliminisao jer se niko nije zadržavao okolo ali recimo Švedska ima preko 400 posjeta, Italija, Engleska, Francuska, Holandija, Izrael, Maroko, Malezija između 50 is 100... a da ne govorim o Bosni, Americi, Kanadi, Srbiji i poznate posjetioce iz Australije, Rusije, Austrije, Slovenije i Njemačke. Neko je u Brazilu proveo dva sata iščitavajući našu prepisku: tako barem kažu podaci iz analize na bloggeru.
