...zivot je profesor ljut...

Jedan veliki pozdrav svima.
Hvala, Neri i Harisu sto su ubrzali i moje ukljucivanje na ovaj blog, inace bih ja to i dalje odgadjala u zelji da “ubodem” sto bolji momenat. Tako je, sada smo u Massachusetts- u, a tvoj i Sanelin e-mail sam valjda izgubila kod predzadnjeg preseljenja i cini mi se da si ti tada bio u nekoj drugoj state, mozda Michigan?

Dok sam se sa Sanelom dopisivala zadnje sto sam cula je da su joj djeca bila uzbudjena oko predstojeceg “sleep-overa” (i ne cuh kakav je ishod bio, ali ne vjerujem da je ona ista bolje prolazila nego ja sa Sandrinim drugarima).

Inace, selili smo se mnogo puta i Sandra je uspjela jedinu skolu u komadu zavrsiti u New Jerseyu (srednju) gdje smo proveli pet godina (tu sam zavrsila i specijalizaciju iz Interne, sto mi je bilo poprilicno mucno iskustvo jer sam, budimo posteni, vec bila malo prestara za to, a interna u Americi je neka cudna “djevojka za sve”). Sandra je sada na drugoj godini koledza u Filadelfiji i vise je nije briga gdje se nas dvoje, zarazeni nomadskim virusom, namjeravamo seliti. Engleski joj je lakse govoriti nego nas, a jos se sjeca nesto madjarskog iz vremena kada je isla u svoje prvo obdaniste gdje je bila jedino nemadjarsko celjade - po izlasku iz Sarajeva u pocetku smo zivjeli u kompletno madjarskom selu u Vojvodini (tu smo najbrze uspjeli dobiti posao kao ljekari). Ispocetka mi je Sandra bila prevodilac kada sam isla po mlijeko i jaja, a poslije smo Damir i ja, htjeli ne htjeli, propricali madjarski uz pacijente.

Jako mi je drago cuti da IV 7 jos postoji i ima tendenciju da traje. Da sam znala u oktobru ovo sto sada znam, bila bih potrazila Dijanu, jer smo u to vrijeme bili u Vancouver-u.

Jesenka sam srela jednog zimskog dana ili 1992 ili 1993 i zacudila sam se kako je porastao pa sam morala izvijati vrat da ga vidim (ja nisam porasla; ali ima i dobra vijest: izgubila sam one svoje bucmaste obraze).

Elma, moram ti nesto priznati: onaj elektricna depilator kojim si me onako velikodusno spasavala jednom sam posudila prijateljici iz laboratorije. Nisam imala srca da ti to kazem tada. Sada ti priznajem i kazem: izvini za to i hvala ti, kao i na svim onim toplim razgovorima (nisam stigla ni da ti to kazem kada sam onako na brzinu odlazila iz Sarajeva…).

Sa Rankom sam najvise dana i noci provela (kada smo se u toku gimnazije prozvali "braco i seka" nismo znali da ce u jednom periodu to bas tako i biti). Ono cega se rado sjecam je da je jednom u bolnicu dovuknjacio i moj prispjeli paket (ADRA) iz Novog Sarajeva kada je isao po svoj.

Imala sam neku zadrsku sa pisanjem, ali obecavam Neri i Biljani brzi odgovor na zadnje e-mailove.

Evo jedne pjesmice za koju se sjecam da smo je pjevusili (mozda i pogresno):

U zivot idu maturanti, na ispit izlaze iz skole,
zivot je profesor ljut (2X).
Na vrata starog svjeta kucaju srca mlada
da nadju siguran put (2X).

Ne za skolu, za profesore, vec za zivot ucili smo,
stigli smo na plavo more, ali jos zaplovili nismo.

Mi jos nista dali nismo, ali sve se od nas ceka

Mi smo kao tajna rijeka sto dolazi iz daleka.

Sta je bolje, a sta je gore, mi jos svoju rekli nismo,
ne za skolu profesore, vec za zivot ucili smo.

Pozdravi svima koji su do sada pisali (Koso, zabavilo me je tvoje pisanje) i onima koji se spremaju da to urade. Radujem se sansi da se vidimo na proslavi mature (da ne dolazi i neko matematicko odjeljeneje? Dobro, dobro, samo sam pitala).

Voli vas sve Brankica .