SANELA: NOTA MOJIM DRAGIM LJUDIMA

E ljudi moji, ovaj zivot je bas cudan nekad... Decembar 2007. U Perth-u predbozicna frka. Temperature rasto do blizu40, ljudi k'o zuce zuje okolo, uzbudjenje predpraznicko u zraku. Znatekako se ljudi na normalnoj sjevernoj polulopti uzmuvaju pred Novu GodinuI pred ljetni raspust? E ovdje se uzmuvaju na KVADRAT krajem decembra:Nova Godina PLUS ljetni raspust. Od 15-25 decembra HAOS, onda MRTVO MOREu gradu. Sudari, panike, uzbudjenje, reklame, putovi... Ja sve nestokontam: samo da se izvuce ziva glava. I tako I bi. Pred sam Bozic slupahauto totalno - udari nas veliki 4WD. Sreca, djeca I ja prezivjesmonepovrijedjeni. Gledao nas neko odozgo. Preko Bozica se atmosfera smiri. Ja sva zahvalna nebesima dolazim sebi Ilijecim modrice od udesa. Temperatura se penje na 43, ali zivi se ugodnouz klima uredjaje. Planiramo put za ljetni raspust, teniske turnire zadjecu, ljetovanje sa tinejdzerima I njihovim drustvom... Pozivi zabozicne ruckove I vecere, prave se planovi za ljeto... Drugi dan Bozica dodje vijest da je moja tetka, moja druga majka, kojojsam ja bila najstarija "kcerka", moja Raza, na samrti. Iznenada, ko sneba! U bivsoj je Vojnoj bolnici. Koga da zovem? Rodbina je tu I cinisve sto moze, ali moram da nazovem nekog bliskog. Nazovem moju DOBRUElmu. Moja DOBRA Elma mi kaze da tu radi nas DOBRI Ranko. Ne mogu da gazovem, nezgodno mi, nisam ni cula ni vidjela covjeka skoro 20 godina.Ali moja DOBRA Elma hoce. I moj DOBRI Ranko ode I raspita se, I posaljemi poruku. Ja spakujem sebe I moju curicu I na prvi avion (tri, tacnijereceno). Nekih 30-tak sati kasnije sletim u Seher. Na zalost, moja dragatetka odluci da ode prije nego sto stigoh da je zagrlim zadnji put.Sahranismo je slijedeci dan. Koliko mi je bilo tesko, ne mogu vam reci.I sad je. Oplacem je skoro svaki dan, moju DRAGU Razu sa Trga PereKosorica, mog SNAZNOG heroja sa Trga Heroja. Prvi dan u Sarajevu cujem se sa Elmom. Moja dusa draga, usred svohzivotnog vrtloga (bolnica, dijete, NG) stize da podijeli moj bol.Nazovem I Ranka, da se zahvalim covjeku sto me se uopste sjetio poslijeovolikog vremena. Ranko mi javi za "kafu sa IV7". Aida je tu, Elma,Koso, Sladja, Zoka... E ovdje moja decembarska tuzna muzicka temaprelazi u veseliju varijaciju. Izadjem sa Miom da prosetam od Robne do Gimnazije. Obukla nas familija,nas gole sa dalekog juga, nija nam hladno iako je minus - valjda u soku.Snijeg pada, lagan, leprsav. Mia me pita moze li da dira snijeg. Ja jojpokazujem nasu gimnaziju. Zgrada pomalo sivkasta u zimskom danu, tuga usrcu, tegoba poslije dzenaze. Ali snijeg, taj snijeg, tako njezan Iprhak, tako bijel... I moje dijete ozareno, baceno iznenada na drugikraj planete, grudva se sa mnom iza MOJE gimnazije... I nas smijeh Itrcanje po netaknutom snijegu I njeno odusevljenje... I idem da se vidim sa MOJOM rajom! Zar je moguce osjetiti toliko tuge Itoliko radosti u isto vrijeme?
(SANELA)