November 10, 2007

Pozdrav iz Vancouvera

Svijet nam je svima narastao od osamdesetih...Prozivjesmo intenzivno, svako osjecanje u ovih dvadesetak i kusur godina bilo ekstremno, i strahovi i boli i radosti... sve grandiozno! I kad se okrenem iza sebe i pomislim koji me profesor najbolje pripremio za sve sto je nasu generaciju sacekalo, mislim da je Jasna Gajic. Svaki dan u zivotu kao kontrolni iz fizike ("Stavite sve stvari ispod stola..."), a zivis za suncane casove fizike u parku iza skole i izlete do Planetorijuma. Da ne spominjem kraj godine kad sam sebe ocjenjujes...Jasne Gajic sam se svih ovih godina najcesce sjecala. Sad smo puni znanja. Svima nam je Andric blizak. Svi sve razumijemo i bez analize Maje Mazar. Mi smo to zivjeli. Hodali preko cuprije... Sad valja otrpiti i tu mudrost bez koje bi lakse zivjeli. Istina je da su ljudi koje sam poslije dugih godina odvojenosti ponovo sretala ostali dobri ljudi. I radost zbog vidjenja je bila iskrena. Zato i imam vjeru da cemo se znati ponovo druziti i proslaviti ove preostale mature bolje nego pravu ( pa maturskog nismo ni imali - nema konkurencije).

Utrosih silan trud da Vam napisem nesto pismeno na svom sturom maternjem jeziku, da Vas ne razocaram, da se ne obrukam (kaze Sanela: "Ajde i ti koju napisi, ti to znas"), ali je malo toga ostalo u meni. Desilo se da sam u zivotu zavoljela gradjevinarstvo koje sam diplomirala i ne osta puno mjesta za pjesnika u meni. Sad uzivam u glumackim podvizima moje Saske (19 god), koja je student drustvenih nauka, uci sve ono sto sam ja nekada zeljela i sportskim podvizima mog vaterpoliste, srednjeskolca Marka (14 god) koji je sve sto ja nikad nisam bila, moj veliki ponos. U ovom dalekom svijetu, Zoran i ja smo sa svojom djecom oaza za sebe, zivimo jedni za druge i mislim da je to odgovor na pitanje koje cesto sebi postavljam – sta smo to uradili kako treba pa smo zasluzili takvu djecicu, odgajali smo ih uzgred, nikakve pedagogije, zivot nas nosio a mi postizali, ali su rasli okruzeni ljubavlju. Mi, kao i svi, radimo od jutra do sutra, sad su vec djeca odrasla i samostalna, pa su nam i ambicije ponovo porasle.

Jedini put sam za ovih zadnjih 15 godina bila u Sarajevu prije tri godine da obidjem mamin grob, ali vise absolutno nikoga tamo nemam, razisli se svi po svijetu ili poumirali. Prijatelji su nam i dalje ostali prijatelji ali je ta posjeta bila jedna bolna epizoda mog zivota. Iza toga smo napravili turu po Evropi, pet nedjelja obilazili rasute nam prijatelje po Evropi. Imala sam namjeru da dodjem i u Istru da vidim Irenu, Neru i Tijanu, ali se zadrzasmo na Ciovu, a djeca onda navijala da vide Dubrovnik i Veneciju, jednostavno je bilo premalo vremena za sve. A i Irenina Sutka mi je rekla u Sarajevu da njoj u turistickoj sezoni ne vrijedi ni ici, jer je stalno na poslu.

I sada se Tijana sjetim slatka od dunja tvoje mame, sjecam se Tarzanskih krikova na balkonu poslije filma, zar se svi ne osjecamo tako ponekad kao tad ona, u srcu mladi i divlji, dok se ne ugledamo u ocima svojih tinejdzera. Sad je mnogo lakse da se shvati i cijeni. Mnogo mi je zao da ih vise nema. Mi smo sad stariji nego roditelji kojih se sjecamo iz gimnazijskih dana. Kad nam prodje nasa mladost?

2 comments:

  1. Pretocila si na papir misli i osjecanja svih nas (iako se neki od nas iza zaklona polusaljivog tona samo branimo od prodiranja na povrsinu silnih slojeva gorcine natalozenih kroz vrijeme).
    Uprkos svemu, ostao je pjesnik da zivi u tebi.
    Nakupilo se toliko toga da ti ispricam, pisacu ti e-mail.

    ReplyDelete
  2. Pa Dijana sta ima
    Sve se kanim da napisem par rijeci i da pozdravim pjesnicku dusu IV7
    Za sve sam nekako cuo i saznao neke informacije a ti si kao u zemlju propala. Poslije zavrsene srednje ja nisam siguran koliko smo se puta vidjeli.
    Nego otkud tebe u tom hladnom Vankuveru a pogotovo ako si vezana za gradiliste i nije uvjek zabavno i sam sam ti haman u istoj profesiji-arhitektura- ali se skokne ponekad i na gradiliste hahahaha.Ovdje u Atlani se gradi to je ludnica a i vrijeme je zahvalno tako da nema nekih pauza a hvala bogu posla preko glave.
    Procitao sam tvoj tekst i zao mi je da nemas vise nekih veza sa Sarajevom ali to nam je svima tako koji su vani, sve je to pitanje vremena sto ce reci moja Dijana da i mi starimo.
    Izmedju ostalog cuo sam da je Vancouver divan grad i da ima ono sto mi volimo carsija,setnja gradom itd hahahahaha
    javni se nekad jisanovic@phillipspart.com ako imas vremena
    puno srece u Novoj godini tebi i tvojoj porodici i da vam se sve zelje ostvare
    Jesenko :o)

    ReplyDelete