Sretna Nova 2009

Sta se tu moze reci...nakon 15+ godina vidjeti Edinu i Zoku, a nakon 6+ godina ponovo vidjeti Seju i Covu...provedosmo jedno lijepo i ugodno vecer koju mozemo nazvati "Ne moze nam niko nista", pa cak i neobicno jaka decembarska kisa u Sarajevu nije pokvarila raspolozenje...

Optrcao sam familiju, vidio prijatelje, otisao do groblja na Barama....

Svratio do Zelje na cevape i cuo najneobicnije pitanje koje konobar moze ikad postaviti covjeku koji je dosao na cevape..."mala, srednja ili velika porcija"....pa nismo u Americi da porucujemo onaj usrani Starbuck caj sa ukusom kafe...

Idemo dalje....

Skoknem malo do Zagreba....obidjem mjesta gdje sam nekada predavao, pardoncek, prodavao a i kupovao...pijaca Dolac, na Trgu.

Vidim podigli su i spomenik mojim dragim kumicama s Dolca, zenama koje su u gajbama, sepetima i cekerima donosile frisko zelje, krumpir, marelice, vrhnje i razno-razne ostale delicije za zagrebacko trziste....

Umoran tako od razgledanja pijace Dolac, shvativsi da nisam ponio moj ceker za predavanja, pardoncek za kupovanja....znam da je nesto sa nja-nja, pa skoknem malo niz stube do Trga....

....a na Trgu.....neka slika isprica sama za sebe...

Podigli veliki bijeli sator....

Sto se bijeli na Trgu velikome,

Je li to snijeg ili udara more o mramorje...

Nesto kontam, nije Zagreb nikad bio na moru, a i za snijeg je mrka kapa kad je temperatura oko 8-9 stupnjeva

Dakle, nit je snijeg, nit udara more o mramorje, nema sanse da je aga-Hasanaga podigao sator na tako bucnom mjestu...kad ono nesto najljepse...bircuz s klopom i picem.

Naletim na jednog vjestog i iskusnog predavaca, koji mi predade u ruke kobasicu, a potom i na njegovog kolegu (dakle predavaca broj 2). Mozda su i profesori, ali nisu inzistirali da im se obracam titulama, pa smo tako ubrzo presli 'na ti' pa mi je predavac 2 prodao spiku da je 'Zuja zakon'...

Pitam ja njega jel' to njegova zena stvarno opasna, jer i moja je 'zuja' ali nije opasna, a nije niti u zakonodavstvu....kaze on meni 'ma ti si bedak...Zuja je Ozujsko pivo u lokalnoj reklami...' Ubjedi mene predavac dva da uzmem i Zuju koja je 'zakon', a kako sam ja zakon uvijek postovao, rekoh same sebi da ne bih mu smio proturjeciti i tako zavrsi Zuja najprije ispred mene, potom u meni.

Tu ti se ja kod tog Zuja-zakona malo istrosih, pa rekoh idem i ja nekaj predavati, nadjem se ja s mojom koleginicom pa je pitam a sto cemo mi to predavati u Zagrebu? Konsenzusom se odluci da je najbolje predavati karte za Kazaliste, pa mi pravac pred HNK, na zdenac s nadom da cemo predavajuci ispred HNK zgrnuti velike novce, postat bogati i otici u mirovinu...auuuu, koja greska....nismo pripremili predavanja, dakle nismo imali nista za predati/prodati pa smo i ono malo kuna sto je ostalo u dzepu odlucili 'spendjati' u Kavkazu...i dalje dobar bircuz...

Mom boravku u Zagrebu, kao i podizanju borbenog morala jako su pomogli moji veliki drugovi....Marin Simic i Sejo Saxon. Prevo sam po jednu vecer s njima i njihovim obiteljima.

Sejo sprema novi CD na proljece, cuo sam neke demo snimke...mrak. Ima jedna pjesma od koje sam se najezio....

Da ne ispadne da me je Sejo nagovorio da mu reklamiram CD na blogu, ali je stvarno dobra zika.
U Zagrebu po trgovinama vidis najcudnije reklame 'mrak snizenje'....pa nisu oni izmislili taj izraz 'mrak'....brijem da smo to bili mi.

Konacno se europska turneja priblizila kraju pa sam svratio na jos jedno predavanje u Amsterdam. Tu sam se predao sarmu holandjanki, predao sam se vjerovatno najboljem duty free shopu, a onda sam se predao pilotu i rekao mu 'Teraj Misko!'

I za kraj jos malo....
Kako vidim generacijo moja od 22. novembra, niko ni rijec...
Asterix i Obelix potpisali Dayton s rimljanima, pa i ona diskusija na latinskom stade...a jeste bilo dobro ono 'pro terram...' :)
Niko ni rijec. Valjda su svi 'busy'...reklo bi se ja postadoh 'una hirunda' (slobodni prevod besposlen, zvanicno jedna lasta za one sa slabijim pamcenjem)....
Prodje i rimokatolicki Bozic...ja bio na putu i bez kompjutera. Nesto mi se cini da je bilo kod nas u razredu nekih ljudi kojima bi bio red zazeljeti sretan Bozic, a niko ni rijec da napise. Bas mi nesto krivo...k'o sjecam se da su se neki drugi praznici cestitali putem ovog razrednog bloga, pa me sramota da niko nasim prijateljima iz razreda ne uputi ni slovca za Bozic. Ja cu im s malim zakasnjenjem, ali od srca pozeljeti sretan Bozic, a isto tako cu vam svima od srca pozeljeti sretnu i uspjesnu Novu godinu kao i sretan Bozic pravoslavcima.

Cini mi se da je bilo dovoljno za ovaj put.

Veju, veju pahulje, mraz po staklu sara, stize nova godina, odlazi nam stara !

Sretna Nova 2009 Godina

Slovenačka Yugo nostalgija. Kaj pa ne?

Citam...ne vjerujem...

Citam ovdje na ovom blogu svasta ovih dana. Citam tako, onda protrljam oci, pa se uvjerim da to nisam sanjao...
Svasta lijepo i interesantno za procitati. Vidim tamo negdje dole na nekom postu ide zestoka diskusija iz poznavanja latinskog. Mozda sam i sam kriv za to, jer nisam ispoljio opsteprihvaceni optimizam i radost povodom izbora u Americi. Suvise su jaki korijeni kapitalizma na ovom kontinentu da ijedan novoizabrani predsjednik ili premijer (Kanade) mogu promijeniti svijet. Upucenost americkih predsjednika u svjetska zbivanja je najblaze receno zabrinjavajuca, jer je novoizabrani americki predjsednik u jednom od predizbornih intervjua mrtav-hladan rekao da ima namjeru razgovarati s 'predsjednikom' Kanade !!!!

A onda uslijedi ona zestoka debata na latinskom jeziku.

Nikad vise nisam dobio od dvojke kod prof. Selaka, pa nema smisla da se sa svojim neznanjem ukljucujem i kvarim zar borbe. Auuuuu a koliko je tek tih Anonymusa...citava familija. To me malo podsjeca kad je jedan od onih legendi sportskog novinarstva najavio da iz igre izlazi igrac Cambio (s brojem 10 na ledjima) a u igru ulazi igrac istog prezimena (Cambio) ali s brojem 14. Reporter je naprosto uskliknuo od srece kada je trener najavio jos jednu izmjenu, pa je nas izvjestac sav radostan najavio da jos jedan Cambio ulazi na teren...'pa to je citavo fudbalsko pleme Cambio' hvalisao se on svojim superiornim poznavanjem talijanskih fudbalera ...

A onda procitam Svjetlanin post, pa se sjetim i njenog prvog javljanja na blog i rijeci 'ako me se jos neko sjeca' ili tako nesto slicno. Svjetlana, Svjetlana...spjevao ti razred pjesmu na rastanku kada si otisla u Kanadu da zavrsis srednju skolu, a ti nama tako. Pa nismo pohadjali skolu za retardirane ili kako se to kaze za specijalno obrazovanje....nemoj da potcjenjujes nase memorije. A ako mislis stvarno da si 'zaboravljena' daj napisi nesto da se podsjetimo tih zajednickih dana i osvjezimo sjecanja. Ako ti bas zapne, sigurno ce se naci neko da te podsjeti na dogadjaje iz proslosti koju dijelimo.
Nase sadasnjosti, a bude li lijepe srece i nase buducnosti su nesto sto ovih 40+ ljudi na spisku ovog bloga na zalost vise nije u prilici da dijeli da se smijemo a i da placemo skupa...

Skromnost je lijepa karakterna osobina samo kad je iskrena.

iz suncanog ali hladnog Minneapolisa

Javljam se sa par slicica skupljenih od ljeta do juce. Jucer mi je asistent pokazivao kake se na kompjuteru moze slikati (naravno, sama nikad ne bih to otkrila) i odatle je ova slika iz kancelarije. Hanna i Miki su u ljetnom izdanju iz Lyona gdje sam u junu/julu predavala. Ova treca je iz Indije gdje sam u oktobru predavala pa onda putovala. Sad sam, sto bi kod nas rekli, prisarafila g..icu i ispravljam studentske radove.

Sve vas puno pozdravlja i rado vas se sjeca Sesa

to sam ja,mirela,u sheheru...
damir sa suprugom
fedja,muz,ja i nas slatki cukica Uno
fedja sa mamom

opet ja..

..jos nesto..

Prvi put za mojih 47 godina da mi neko pogrijesi ime! Cuj Mirala! Shvatam Korkman preinaciti u Korman,Krkman,Koroman i sta sve ne cuh ali ime! Pa jos gdje-na spisku djaka! Ma daj...molim ispravak;

Hvala.

Dragi moji iz 'iv7'...hm,hm..hm!

Sto Haris rece''...zasucimo rukave..'' evo to upravo i uradih,uhvatih se pera i papira pa da se popricamo ko bijeli ljudi:)))

Aida,Seso,Dijana,Brankice i Harise, najtoplije vam hvala na lijepim zeljama vezanim za moje zdravlje; naravno da sam vase poruke navrijeme procitala i suzu kapnula,ali nisam imala strpljenja pisati...K'o kakav voajer iscitavam manje-vise sve poredu sto se objavi na ovom cudesnom blogu /Harise od mene ti je Oscar za djelo!/ali sve mislim kako cu bas jednom sjesti i sita se napisati mog monologa..pa kome se da nek cita..i tako godina odmota a od mene ni retka!

Ne brinite,sad jesam zasjela puna stvaralackog elana ali i ta prohujala godina je poredala prioritete,tako da ipak nece biti gnjavaze na temu sta je sve stalo pod kozu u 2008.Mireli iz razreda.Huhhhh! Recicu samo: dobro sam kad pomislim sta su sve sa mene radili!Ha ha ha,ne zalim se,mislim da je gori dio iza mene,idemo naprijed.

Dakle,prvo,naravno,zelim da se pohvalim mojim sinom Fedjom 23god. koji je uspjesno diplomirao u Londonu; srce moje pametno ima izvrsne rezultate,sam zivi tamo od 18-te godine i sad vec radi.Bas 15.nov. putujemo Damir i ja na svecanost dodjele diplome!

Ja sam promijenila profesiju.Bogami ucila,ucila,crtala i pisala, bila vrijedna pa postala dizajner enterijera! I ja radim i uzivam u tome al' bas onako maximalno. Na krilima sam zato sto sam stari san konacno ostvarila i pobijedila ludacki komplex nacrtne geometrije zbog koje ne odoh na arhitekturu.Mogla bih pobjesniti kad pomislim koliko godina mi prodje

bezveze,anemicno i suho, u profesionalnom smislu, samo zato sto sam smatrala sebe starom i zakrzljalom /samo za novo ucenje mislim!/.Ali,eto,nekako se iskobeljah iz te paucine pa se odvazih na krupan korak za mene a jos veci za covjecanstvo:) i zavrsih tu famoznu Akademiju dizajna enterijera te sam sada svoj na svome.U Moskvi za moju struku ima posla ko u prici,ma ni ova globalna kriza nam nista ne moze.Gradi se na sve strane,milioni i milioni eura frcaju za nekretnine a,bogu hvala, Rusi ukusa nemaju poslije komunistickog mraka od 70god.,tako da im ruka i talenat dobrog dizajnera /kakva sam i sama hi hi hi/veoma trebaju.

Inace,ovdje zivim od '94. Naravno da Rusija nije bila u mojim snovima o buducnosti,ali sad kad sam upoznala tu zaista nepredvidivu i zagonetnu drzavu,mogu reci da mi se jako svidja.U stvari super je!U mom slucaju je to bila ljubav na prvi pogled;kad razmisljam o pocetnim mjesecima adaptacije na ovaj narod shvatam da je meni,dezorjentisanoj poslije godina rata,bombi i podruma,imponovalo sto sam za njih Gospodja Stranac;slusajuci price o snalazenju po Kanadi,Americi,Njemackoj,Holandiji i td. od prijatelja koji su se vec ususkali u svoje nise po razvijenim zemljama saznavala sam da ipak imaju tretman gradjana 2.reda.Ovdje davne '94.to nije bio slucaj,naprotiv.Mojoj poljuljanoj samouvjerenosti tih godina bi samo jos to trebalo! Ali sad kad sam ojacala,pustila korjenje me bas i nije briga sto se stvari mijenjaju;naime Rusi,ko svi veliki i pametni narodi,dodjose tobe pa caruju i bahate se ko nikad u istoriji...nema veze,sad me to i ne smeta.Ako ikog put nanese po mojim krajevima,nek' ne oklijeva da mi se javi,tu sam da pokazem svakakva cudesa ovog grada pa i dalje!

Sarajevo i hrvatsko more su moje ljetne destinacije.Boze sto bude divno!Jedne godine Neru i Irenu iznenadih dolaskom u Novigrad i Rovinj. Bogami se one ribice i skoljkice po dobru spominju u nasim redovima.

A opet jedne godine Ljubisa i Adrijana sa svojim slatkim djecacima na Peljescu..divota....

I ljetos u Sarajevu Edina sa kcerkama...

Sanela,imam namjeru boraviti u Perthu u zadnjoj sedmici januara.Da se vidimo,ha? Bicu gost kod Snjeze&Zoke Nevjestica,da li ih poznajes?

Aidice,bila sam na jednoj svadbi u junu u Sarajevu pa sam malo popricala sa tvojom mamom.Boze kako je lijepa i dandanas! Kaze da je Osman upisao fakultet!

Seso,i meni je nas susret na aerodromu bio k'o neki san. Sto kazes tek po djeci shvatimo koje vrijeme je iza nas odvaljalo.

Dajte vise fotografija na vidjelo.Pa to je zanimljivije od svega! Ja,recimo,Kosu nikad ali nikad ne bih prepoznala...sasvim drugi lik.

Znate sta se meni urezalo u sjecanje iz skole: kad je Ljubisa nastiklao slamke jednu na drugu ukupne duzine mozda 1metar i na casu ih meni dovukao do kose i poceskao! Joj,skocila sam ko oparena jer iza mene niko nije sjedio...a on iz susjednog reda instalaciju pripremio:)))e Ljubo,Ljubo..

I jos se sjetim divne Ljiljane Cengic,matematicarke,kako mi je duhovito odgovorila na kontrolnom; radi se o tome da taj put Stela,koja mi je uglavnom pisala kontrolni,nije lako mogla ni rijesiti svoje zadatke grupe B,a kamo li moje..ja naravno nisam ni pokusavala otpoceti  sa rjesavanjem jer mi se vec od rijeci Mintakovic i Vene povracalo,pa sam crtala cvjetice po papiru;elem kad su stigli kontrolni nazad meni je pisala 1 okruzena cvjeticima Cengicke!Originalno.

E dosta za moj prvi put.Odoh na spavanje;obozavam ''kad me krevet uzme pod svoje..''a jos sutra subota!

Da zavrsim sa ,opet,Harisovim citatom -vita jela,zelen bor,tvrda bukva,mekan orah....cekam brzi odgovor.

Eto, prođe godina ...

Drugovi i drugarice,

Kao i svaki amaterski rad, i ovaj mali korak ka našem zbližavanju pred značajnu Tridesetogodišnjicu, je popraćen odobravanjem, uzbuđenje i pokojom suzom radosnicom. Dvanaest hiljada posjeta od 1580 posjetilaca iz šezdeset zemalja, od toga šest hiljada Koso, ja 4552 , tu i tamo Jesenko i Ljubiša hiljadu dvije ... ma, šalu na stranu. Brzina fregate je jednaka brzini najsporijeg broda...

Drugarice i drugovi, mislim da moramo još malo zavrnuti rukave. Od proljeća smo upisali samo 2 nova člana a prošlo je dugo ljeto sa brojnim putovanjima za Sarajevo i radosnim susretima stare raje. 

Hajde neka svako preuzme mali zadatak i da svako od nas dovede po još jednog novog člana iz razreda. Računica je jasna: 19 članova puta tri, to bi bilo čak i više nego što nas treba biti na okupu. Onda, u nastavku, neka se svako još makar po jednom javi, onako nezvanično, da vidimo u kojoj smo fazi... da aleje ovog bloga ponovno ožive...

Ja bih nekada nešto i napisao, onako teško k'o tuč i mutno k'o Vrbas, pa onda mislim - ako imamo u prosjeku samo 12 posjetilaca dnevno, od toga Koso jednom u sabah, podne i nakon jacije, onda anonimac iz Bosanske Vlade i anonimac iz Bečke Banke po jednom, neko zaluta iz Nove Gvineje i tako - ne znam kome je još do tog štiva. A i drugi, netom vrijedni pisci mi se žalili i ostavili se pera... ali neka, polako, tiha voda brijeg roni, take your time što bi reko naš narod. Hajde da priihvatimo Sejinu ideju i sjetimo se nekih veselijih tema, ili onih Ljubišinih Top 10 provala, možda da pošaljemo slike before-after, ja i Sejo do pasa, Ljubiša i Dado od očiju naviše, i tako ...

A opet, taman da se niko ne sjeti ni slova da stavi na ovo, ostaće dosta lijepog štiva da se prisjetimo kako je nekad bilo au bon vieux temps...

Vita jela, zelen bor, tvrda bukva

p.s. uh samo da izbori prođu...

... i da Obama pobijedi.

Ko kaze!

Bilo ljeto i proslo. Dolazi zima. Eh, nije bas. Kad ziv

is down under, naopacke, opet ti dolazi ljeto. A zime nekako nije ni bilo. Samo sto mi je ovo ljeto sto sad dolazi vec pomalo dosadno. Idu novogodisnji praznici, a nema zimskih radosti. Nema ni kiselog kupusa ni sarme u istom

u decembru. Ima u julu. Glupo zvuci, jel'de, ali navik

ne se covjek. I sramota me da kazem d

a nemam postene cizme. Ne samo da nemam sminkerske, nego ni

funkcionalne, ni traktorke, nemam UOPSTE cizme. Zato kad krenem na neko normalno mjesto gdje postoje cetiri godisnj

a doba, nosim gojzerice sa gradilista - to mi je jedina obuca

primjerena zimi.

Za novu godinu nosim sandale za pijesak.

Ne volim japanke, mada su nacionalna nosnja ovdje. Pored sorca i majice sa tregerima. Kao i oni j

eleni nasima u Kanadi, t

ako i meni ovaj pijesak ide pomalo na zivce. Jeste fin i bijel i sve, ali sam pozelila lijepog sljunka i bistrog mora. Poslije ovog ljetovanja na nasem moru, moja djeca su skontala zasto je Jadran najljepsi na svijetu. Iako su nam se noge klizale na kamenju u plicaku i iako niko ne surfa!

A osim naseg mora, skontali su sta znaci "nasa raja". Kad se poslije skoro 20 godina sa nekim zatvoris u kucu pored divnog starog grada i ne prestanes da drobis od 8 do 10 navece. I jos ti zao sto se niste stigli fino ispricati! I sto smo tako daleko pa ne mozemo da se ovako srecemo cesce. I sto smo ostali isti iako smo se promijenili. I sto imamo iste interese iako nismo zajedno starili. Mada, sinhronizacija im nije bila jasna. Kako to: jedna mamina drugarica (Nera)zaposljava sina, druga (Elma) hrani malu cerkicu hapicama? Jednostavno - Ajnstajnova teorija relativiteta. Samo Ivo ispada sa skale, pa ga nisam smjela ni spomenuti. Koso, znam da ces mu ovo proslijediti ako ne procita sam.

A onda - Seher! Eh sto je lijepo bilo ovog jula! Sve zuji, desavanja na svakom koraku, "djevojke u ljetnim haljinama..." i sladoled u Egiptu. Dzaba, nema boljeg na kugli zemaljskoj! I pite i cevapi, navadila se na tjesteninu a sve kobajagi brojim ugljikohidrate... Pa poslije skidaj kile! Nas dvoje starih se podmladili medju poznatim licima iz mladosti. Malo skripe koljena ali se i dalje plese!

A tek zezancija sa Elmom, Rankom, Zokom, Kosom, Sladjom i Edinom! Isto k'o u razredu, samo sto su teme malo drugacije. Sladja, Zoka i Koso ne posustaju. E moj Ivo, i kad nam svi zubi poispadaju vadicemo ti dusu za bebu u tim godinama. Ranko, i ja sam iznenadjena kad ova nova generacija slusa "nasu" muziku. A Edina - ne moze da vjeruje da su djeca tako dobra u skoli - kaze nisu na mamu. Nisu ni moja uvijek na mene, moja Edina. Zovem ih sad na kampovanje preko Bozica, kazu - nema boga, mama, idi sama ako hoces! Ko da gledam, sad ce Dijana: pametna djeca! Elma bi se mozda slozila, samo nema kad.

Dijasporo, ali i domaći , nešto ste se ušutili. Nema vas kao da vas stvarno pogađa kriza ekonomije ili nemate vremena. neću ni da pomišljam da ste se zasitili ovog našeg bloga.
Moram vas malo razdrmati, a najbolji način je malo mahalarenja.
Prvo ću vas podsjetiti da smo mi muški na današnji dan prije 28. godina otišli u JNA, a Ivina žena pošla u prvi osnovne(IVO PEDOFIL).
Druga nedjelja u oktobru 1978 i 1979 godine, veliki izleti na Vrelu Bosne, pojedinci se kupali (morali ići po loptu- nismo imali drugu), rodile se neke ljubavi, Ranko roštiljo one smrznute ćevape koji nisu ni na šta ličili ali ih je "ždero" pohavljo i opet ostao gladan( tad su mu gliste imale pantljičaru).
Zoka i Dado se počeli češljat " glava na pola" - vidjeli od mene, a odmah i LJubiša. Sada se nezna koji je ćelaviji, a nije to ni davno bilo- 30 godina.
Kenan je u tom periodu prvi put sa nama išao na izlete, donio neke nove fore i mangupluke koje mi kao fina djeca nismo znali. Glavu dajem da niko od nas nije tada ni slutio da će onaj jebivjetar nekad biti direktor škole i trpiti iste marifetluke koje je on provodio.
Jesenko je tada dobio one bubuljice na nosu i sudeći po sadašnjoj konstrukciji izgleda da ga je tek tada ufatio pubertet.
Haris je u tom periodu prešo preko 100 kila i još se nije vratio na staru kilažu.
Darko je dobio svoju prvu kokardu i krio je sve do 1996 godine kad je prešao u Banja Luku i sad je može nositi bez problema.
Bila su to fina vremena i vrijedna spominjanja, prema tome, morate se sjećati kako bi se više uživili u proslavu godišnjice mature. Vjerujem da smo ovim kontaktima aktivirali ove vani da planiraju proslavu i svoj put u BiH usklade sa datumom održavanja fešte, nadam se nezapamćene u istoriji proslave godišnjice mature. Mi smo u Bosni spremni, svakodnevno se pojedinci druže, okupljamo se, planiramo i vjerujte, jedva čekamo da to počne.
Zato nemojte dozvoliti da nam to prođe nezapaženo ili nedaj bože propadne. Svim silama naprijed.
Evo mene ko selektor nogometne reprezentacije pred utakmicu sa Turskom.
Pozdravlja vas sviju!
Sejo Koso

Godišnjica - Boemi

Za one koji nisu ovo čuli prije ili su već zaboravili.

Skupila se raja da diskutuju gdje će slaviti 5 godina mature.
Neko reče: "Haj'mo u 'Boeme', imaju zgodne kelnerice". I tako bi...

Skupili se ponovo za 10. godišnjicu.
-"Gdje ćemo? Ma, haj'mo u 'Boeme' tamo se dobro klopa."

Došla dvadesotogodišnjica.
-"Gdje ćemo? Ma, haj'mo u 'Boeme' , zavjetrina, ušuškano, nema promahe."

Dosla, bogme, i tridesetogodišnjica.
-"Joj, gdje ćemo, šta ćemo...". Neko reče: "Hajmo u one 'Boeme'",
na šta ostali u horu odgovorise: "Super, tamo nismo nikad bili."

Ramazan

Samo da pozelim svima koji poste ovaj mjesec (mjesec Ramazana ) da ga lahko isposte i da im Allah dz.s. da lijepo zdravlje i ukabuli njihove molitve.

Dana 10.08.2008. godine u caffeu "LORA" na Ciglanama uhvaćen jedini ćelavi cigan i to zadnji dan boravka u Sarajevu. Inače, da se nismo našli isključili bi ga iz razreda, a sredili bi i da ga se odreknu svi Romi sa Gorice. Pošto se popravio i javio ostaje u raji. Mislili smo mu kupiti onu mrežicu za kosu koju je stavljao na glavu dok je frizura "podjeli po pola" bila aktuelna, međutim nismo i nekajemo se jer mu zaista netreba. Nisam siguran u još jedno: ko je ćelaviji, Dado ili LJubiša? To ćemo vidjeti kad LJupko dođe, sa slike se nevidi. Malo šale i nadam se da se neće naljutiti prozvani.

Izvještaj iz Sarajeva:

Sezona godišnjih odmora, grad poluprazan od lokalaca a polu pun od dijaspore.

Vrijeme sparno i toplo, mada smo imali jaku oluju neki dan.

Uspješno proslavljeno 25 godina mature raje iz naše gimnazije.

Renovira se nekadašnji "MOD", sve srušeno.

Informacija nepouzdana- profesor Karadža malo bolestan.

Ivo i dalje čuva djecu a žena radi ( ko da je crnogorac)

Političari sebi digli platu a narod gladan.

Sa politikom završavam izvještaj jer se zaista ništa više interesantno neije dešavalo u gradu ovih dana. Ide Sarajevo film festival i to je jedino vrijedno pomena u nekoj bliskoj budućnosti.

Pozdrav svima uz napomenu da se javite ako pođete u Rajvosa!

OFR Sejo Koso

Sa druge strane globusa

U ovo doba godisnjih odmora, dok iscekujem novi izvjestaj iz Rajvosa, evo jedne slike sa druge strane globusa. Nalazim se na 180 stepeni zapadno, pardon istocno, od Sarajeva. Za dobre poznavaoce geometrije, dalje se na Zemlji ne moze otici a i nema kopna na 4000 kilometara ukrug. Na kraju Svijeta.

Sad je ovdje 5 popodne, a rani sabah u BH.

Odoh sad da se brcnem, i da mi ovaj kratki odmor ne protice u sobi.

Vita palma, zelen bor...

ponovo zajedno sa Sanelom

Dana 15.07.2008. godine restoran "LIGHT" GRBAVICA

Isto veče muško društvo

Čini mi se da je manjak đozluka kod ženskog dijela ekipe

(slika napravljena na kvarnjaka)

Kao i obično Sarajlije se organizuju i dočekaju sve koji dolaze iz dijaspore (kakav Dadi doček spremamo) i uvijek je do kasnih noćnih sati sijelo. Imam osjećaj da se ponovo sjedinjujemo u jedno dobro organizovanu grupu, čak se i mi koji ostajemo u Sarajevu češće viđamo i to je dobro, jer i 30 godina mature ima više šansi da uspije.

Jedina nepoznanica nam je još uvijek Jasmina Doroslovac, niko za nju ništa ne zna, pa vas molim da uložite napor i pronađete moju drugaricu iz klupe.

Pozdrav svima i najavite dolazak da se možemo organizovati!

Sejo Koso

U potrazi za izgubljenim vremenom

Nasuprot ideji da se davno izgubljeno vrijeme može povratiti vlasnicima ne uvijek delikatnog sluha ili ukusa, ja mislim da postoji ono vrijeme koje je nepovratno izgubljeno i potrošeno.
Ne mislim ovdje na vrijeme naše mladosti jer nam moždana memorija (pamćenja) uvijek pomaže nametanjem svoje nekontrolisane iluzije prošlosti u skladu sa našim trenutnim raspoloženjima - to se vrijeme može projektovati sa par skica i životno i skladno oslikati i u snu i na javi (i na blogu). Ja ovdje mislim na ono dragocjeno vrijeme koje gubimo u redovima, kolonama, čekaonicama, na putu do klozeta, dok čekamo da nam djeca porastu do tute, obdaništa, puberteta... dok se nakanjujemo da promijenimo posao jer nismo u najboljoj situaciji da baš sada mijenjamo; dok odgađamo da uradimo novu krunu na kutnjaku jer je i stara još dobra; dok prebacujemo prvi narednog mjeseca da bude početkom još jedne neuspješne nove dijete i fitness programa; dok gomilamo nepročitane knjige na noćnom ormariću da nam ne pobjegnu jer te knjige svakako moramo pročitati kao obaveznu lektiru... jednom; dok se skanjujemo da vozimo auto na servis jer se bojimo da će majstor opet da nađe da imamo samo 2 milimetra metala na diskovima; dok se ne usuđujemo da započnemo sa djecom, mužem, ženom, roditeljem, rodbinom, najboljim jaranom tu priču, tu jako važnu priču jer se bojimo odgovora ... eh, to vrijeme je prošlo i nestalo zauvijek. To je ono beznačajno vrijeme koje je žrtvovano za krajnji rezultat, za položeni ispit, za nagradu, za željeni ogovor i rezultat krvnog nalaza, za zakašnjelu menstruaciju i položene pare na čekovnom računu. To vrijeme je, jadno i čemerno, uvijek dugo i mrsko, provedeno u patnji, strepnji, sramu, žaljenju, srdžbi ... i jednom kad prođe, kad nas obasja dugo čekana radost, to se vrijeme otkači kao čir na dvanaestom palačnom crijevu i baci, ode u nepovrat...
Jeste, dobri naš Meša, u čekanju u nadanju...
Pa, drugovi moji, šta se to toliko čeka? Što više stvari poželiš, što ti je više ljudi na srcu, ti više i čekaš, pa se brineš, pa ne spavaš, pa planiraš, pa prebireš po glavi, posebno ako se možeš brinuti za drugoga, ne moraš trošiti vrijeme na svoju vlastitu brigu nego je odgađaš za vrijeme kad ostaneš sam samcijat na Svijetu, da počneš rješavati svoje probleme. U svijetu odakle smo potekli, briga je zapravo zamjena za ljubav jer ako se nemaš za koga i o kome brinuti kao da nemaš koga ni da voliš. Kakava je to ljubav bez boli. Pa se brineš gdje je, pa je li dobro, pa kad će doći, pa kad dođe hoće li dugo ostati, pa ti počinje nedostajati od momenta kad ti dođe jer će neumitno otići i tako dalje i tako dalje. Prođe život u čekanju.
Ja lično mislim da mi nije nikada godina proletila kao ova zadnja, da ne kažem posljednja... a i ona prije te mi proteče brže od ijedne ranije... Nekako bih da taj brzi voz zaustavim. Ustanem ujutro, pijem ovu filterisanu kafu i blehnem u svoju baštu, u oazu mira... Gledam ujutro svoju djecu dok se ustaju i mrljave po kući prije škole ili kampa i pokušavam da urežem njihov lik u sjećanju, da ih nekako zaustavim, bar nakratko, da ne rastu danas makar. Zalud. Vrijeme se kao sitan pijesak prosipa među prstima. Pogledam na sat. Uh, veće je kasno. Tik. Tak. Tik. Tak. Odbijam da slušam radio u autu, čak ni svoj novi televizor ne gledam, ne slušam muziku, ne čitam sedmičnu ni dnevnu štampu. Neću. Neću jer mi tako vrijeme još brže prođe. Kad u gymu čitam knjigu, kad slušam diskove kursa njemačkog u autu, kad natučem slušalice na uši ... vrijeme odleti još brže.
I ti će trenuci, htjeli mi to ili ne nestati u vremenu kao suze na kiši (da parafraziram završne riječi u filmu "Blade Runner": all those moments will be lost in time like tears in rain).
I mi ćemo nastaviti da se sjećamo uspjeha ili neuspjeha, završnih rezultata utakmica i zaključnih ocjena... Pa, možda je tako i bolje. Nego, dok guramo taj golemi kamen, nastavimo da se nadamo da ćemo ga izgurati sa uspjehom i da će sljedeći kamen biti malo lakši. Ne zaboravimo da, kao Sizif, prkosimo bogovima i pokažemo zube (preostale). I kad gubimo vrijeme koje nikada nećemo povratiti, uradimo to životno, veselo i sa stilom. Neka nas pamte po osmjehu.

SAMO LJEPOTA ZIVLJENJA

Eto, zahvaljujuci Harisovom strpljivom radu, omoguceno nam je da podijelimo jedni sa drugima neki redak kad pozelimo.

Upravo sam saznala da je kod moje prijateljice ustanovljena dg carcinoma dojke. Prije par godina radile smo zajedno u bolnici i samo mogu zamisliti kako joj je sada tesko biti sa obje strane: pacijent, koji u isto vrijeme poznaje strucne detalje svakog koraka teske borbe koja je ceka. Statistika nemilosrdna, ishod neizvjestan, treba joj snage...

Sjetih se jednog petka popodne u toku svoje rotacije na onkologiji. Zena u ranim pedesetim dosla da zapocne chemoterapiju nakon operacije dojke. Onkolog i ona utvrdjuju detalje o toku terapije koja zapocinje tog popodneva. I u cijeloj toj prici i nesrecnoj situaciji, ono cime sam ja tada bila zatecena je kako je zena brizljivo uskladjivala dane chemoterapije sa svojim radnom vremenom. Nijedne sekunde nije bilo u pitanju da ona ne nastavlja redovno raditi.
Odmah sam to pridodala u kos gorcine koji sam tada jos uporno teglila na ledjima (sa gomilom drugih kosara): da, u ovoj zemlji ne daju bolovanje cak ni za ovakvo nesto!
(u kosu sam ja vec imala sto-sta o bolovanjima, kao npr. kad sam jednog dana s pocetka mog boravka na ovom kontinentu upitala kolegicu u ofisu, sa stomakom "do zuba":
- Julie, kada je termin poroda?
- Danas popodne - rece leprsava Julie, a ja, hop, mentalna zabiljeska u kos, pa i ne primjetih kako Julie sva sija).
Kasnije, oslobodjena gorcine po pitanju uskracenog im bolovanja, ja sam se divila zeni sa karcinomom i njenoj snazi da aktivno zivi svoje dane uprkos svemu. Divila sam se, naravno, i leprsavoj Julie, i pomislia: a bice ipak da smo mi zivjeli malo razmazeno.

Elem, razmazeni ili ne, ovdje, tamo ili onamo, sa omogucenim bolovanjima ili ne, na isti nam nacin teske bolesti prestaju biti samo statistika. Ne znam kad se samo naslagase godine, ali odjednom se primakose kardioloski uzvicnici i upozorenja na sve strane, mamogrami, pregledi debelog crijeva, prostate... Statistika bas nemilosrdna! Moze li se covjek uopste odbraniti?
Moze: ljepotom zivljenja - dok traje.
Trebalo mi je vremena da dodjem do ovog jednostavnog i poznatog recepta: ljepota zivljenja. Da osjetim koliko su vazne aktivnosti uljepsavanja svakodnevnice, sta god to za nekoga podrazumjevalo - topliji odnosi u porodici, sala podijeljena sa prijateljem, susret sa dragim ljudima (znam da se neki desavaju ovoga ljeta) - toliko mogucnosti za ljepotu!
Sve, samo ne sabotirati sopstvene zivote! Zbaciti teske kosare i ne gubiti dragocjeno vrijeme i snagu na negativnosti, ne dozvoliti da nam paznja bude odvucena u pogresnim pravcima.

I uvijek pronaci vremena za pomoci prijatelju da se brani ljepotom.

Cao raja!
Ovih dana u Sarajevo je konacno doslo proljece ili bolje receno ljeto, jer se temperatura vec popela na oko 25 stepeni.
Danas je poseban dan i trebali bi ga slaviti svi koji se osjecaju mladima. Kad se sjetim samo onih dana 70-tih godina, i onog naseg poleta i mladosti, zadovoljstva zivotom i da nam lov na ocjene ( nekima i prolazne a nekima za bolji uspjeh) nisu sprijecile da se u maju osjecamo mladima i to ispoljavamo na poseban nacin. Ova danasnja OMLATINA, a ne omladina, neznaju se radovati svojoj mladosti, nekakvi su utuceni, samo znaju surfati po internetu i niko ni za koga nezna.
Moja Sabina ( kcerka) maturant, i eno je samo spava- kaze " naporna joj sedmica bila". Pa ja nisam spavo mjesec kad sam bio u njenim godinama. Preko dana radio na sladoledu, zaradjivo pare a uvece sa rajom. Oni to neznaju. Em nece da rade da bi zaradili, em se neznaju provoditi.
Doslo neko novo vrijeme i za ovu OMLATINU.
Ja i sada pokupim svoju zenicu pa udri po mjestima kuda sam nekad sa vama tutnjo i bas mi fino. Mozes vidjeti nase generacije i starije na tim mjestima ali OMLATINE -nema. NJima je uzor nekakva budala iz Gorazda koji nas je predtavljao na Eurosongu u Beogradu. Tip lud 100%i kod Karadze bi imo -1 iz muzickog a predstavlja jednu zemlju na prestiznom festivalu muzike u Evropi. To nam govori sve kakva nam je drzava i ko je predstavlja, a i kakvi smo postali i kome ostavljamo ovu nasu lijepu Bosnu. Ostavljamo je Laki i inim Lakicima koji smatraju da je hit pjesma "TI SI SE UPISKILA" i to je 80% teksta. Ja samo znam dva bica koja se nisu snasla u Americi i to jedan pjano koji je dvije godine bio tamo i kad se vraco i pitali ga na carini ima li ista prijaviti , a on onako sa mantilom nekim starim i bez prtljaga kaze -imam uspomene-. A drugi je taj nas predstavnik na Eurosongu. E sad mozete zamisliti koliko je pametan kad nije uspio zaraditi za karte da se vrati.
Kakvo nam je stanje sa mladezi govori i cinjenica da se neznaju ni drogirati kako treba. Svako malo pronadju po jednog koji se predoziro za 10 maraka i platio glavom. U nase vrijeme je to bilo makar skuplje i dosojanstvenije pa i kvalitetnije.
Evo moji vec nekoliko puta ulaze u sobu i gledaju jeli racunar slobodan da se nakace pa radi mira u kuci i zadovoljstva omlatini, ja vas pozdravljam i samo da vam kazem da necu biti neko vrijeme prisutan, idem na jednu operaciju ove ranjene noge pa kad izadjem iz bolnice javicu vam se.
Srdacni pozdravi !
Sejo Koso- omladinac

Crno-bijelo u koloru

Napomena: Ako vam padne pod ruku Annaudov film istog naslova, obavezno ga pogledajte.
Kad kažeš crno i bijelo u Americi, niko ne pomišlja na televizor, nijemi film ili novinsku stranicu. Ta asocijacija je stalno nestala iz života jer su i kompjuterski ekrani, i satovi i telefoni, i reklame i novinske stranice već odavno obojene... knjige se još uvijek drže, ali ne govorimo o knjigama danas. Ovdje je samo 11 % ljudi koji sebe nazivaju raznim, često vrlo pogrdnim imenima (sve za bolju prodaju gangsta muzike ili novog filma) su potomci bivših robova iliti Afrički Amerikanci. Taj naziv je jednako smiješan kao što je bio naziv za Rome u predratnoj Jugi. Animozitet Bijele i Crne Amerike se može bolje shvatiti nakon naglog širenja Treće Amerike tzv Latinosa koji su prerasli Crnu Amariku za nekoliko procenata. Onda dolazi Četvrta Amerika gdje i ja spadam, poglavito sastavljena od svijeta koji je protjeran nekim od Amerčkih ratova bilo na Bliskom i Srednjem istoku ili Balkanu. Postoji i Azijska Amerika, i to veoma različita Amerika Japanaca i Korejanaca koji su ekonomski emigranti, Kineza koji su tu da završe škole i razvijajau biznis, Vijetnamaca koji su uskočili u imigrantski voz kao posljedica Južnoazijskih ratova... helem, crno i bijelo rekoh. Kad kažeš Crno i Bijelo, ovdje se ljudi zgledaju, oni manje hrabri skreću temu i poglede, malo hrabriji pokušavaju da igraju na kartu politički koretknih komentara tipa "za mene svi ljudi bez razlike", a oni "sa dna kace" se upale ko kutnjak i bez ikakvog direktnog prozivanja se izjašnjavaju kako ovo ili ono nije danas ili nije nikad bilo u redu. Sada, naravno, glavna tema su Izbori. Predsjednički izbori u Americi se odvijaju svake četiri godine kao i Olimpijada samo za razliku od Olimpijade koja traje mjesec dana, izbori traju četiri godine... Nema šanse da upališ radio ili televiziju a da se u prve dvije rečenice ne pomene nešto vezano za izbore. Ove godine, naravno, kao nikada u 250 godišnoj istoriji ove zemlje, glavna bitka je na strani izbora Demokratsko kandidata koji će, ko god pobijedi (a pobijediće Barak Husein Obama), predstavljati političku manjinu u Americi: hoće li to biti ne-bijeli Obama ili žensko u pantolonama Hilari.
Ima jedna velika nepravda za sve ljude koji nisu bijeli ko flis papir a to je da te jedna crna kap krvi u tvom genetskom porijeklu pravi crncem. Španski konkvistadori su imali preko 30 nijansi za ljudsko crnilo od meleza, mulata, makaka pa nadalje a tome nije nije svijet ostao dužan u progonima Jevreja ili u novije vrijeme Muslimana. Svako bi trebao kao obaveznu lektiru da gleda Hotel Rwanda i suoči se sa besmislom koje su Evropski kolonisti usadili među lokalni narod gdje se Hutu i Tutsi ne razlikuju ni po čemu osim po imenima roditelja ili plemena. Ma, kome pričam. Mene budale.
Nego, gdje smo omo stali... Izbori, dakle: Obamina pobjeda bi dokazala vitalnost današnje Amerike koja je u svakom pogledu izgubila svoj ekonomski i moralni ugled u svijetu da je samo čudo može spasiti. Ovdje gdje ja živim, politika je dosta liberalna i Obama je odnio 70%, poglavito studentskih glasova. Sad, kako se izbori približavaju, svijet se preslušava i pomalo strahuje da li je pomama za Obamom bila malo pretjerana, otprilike kao nešto u pripremama za Pjesmu Evrovozije ... svi bi da izaberu nekakvo "svoju" pjesmu ali da je opet pjesma koja bi se svidjela i drugima u izboru. Ako Obama izađe kao pobjednik u Novembru, biće to velika pobjeda Amerike u takmičenju sa Svijetom. Biće značajna i pobjeda unutar Amerike. Na kraju krajeva, ova se država izgradila na krvavoj zemlji Indijanaca i žuljevima robova za ovala Afrike. Neise.
A nikako da kažem šta me sve ponukalo na ovo pisanje. Na stranu to što Obama nije potomak robova jer mu je stari bio uspješni Kenijac a mati bijela ko Ilidžanska Rosa. Srednje ime ga ubi, Husein. Je li mogao gore babo da ga nazove i pripremi za predsjednikovanje zemlje gdje 70% ljudi aktivno posjećuje crkvu a 45% vjeruje da je svijet formiran za 6 dana, i da je Veliki Kanjon star 6000 godina, da ne govorim šta isti misle o nekome čije srednje ime posjeća na SAdama a prezime na Državnog Nepriatelja #1.
Nego, vratimo sa na boju. Boju kože. Žalio se ja mojoj jaranici sa posla, Amy, što su me opet rovili na aerodromu a ona mi kaže: "Ja tebe stvarno u potpunosti razumijem, koliko problema ti moraš da imaš sa bojom svoje kože!!!"
Zato raja, kad se sljedeći put onako u šali ili zbilji, prisjetite nekog, crnca, crnje, crnčuge, uglješe, pomislite na to da "olive skin" iliti "koža maslinova" (kako nas ovdje u crno-bijelom spektru neki karakterišu) je nekome trn u oku, najviše onima kojima mi maslinaši pokupimo radna mjesta ispred njihovih bijelih noseva.

Dragi moji!
Hvala za lijepo druzenje u Sarajevu.Hvala za rijeci podrske,za poklone i za ponudjenu pomoc
koja ce mi trebati u skoroj buducnosti.Puno vas sve pozdravlja i voli vasa Biljana.

Evo raja razrednice mladja od nas.

Evo raja jos malo slika sa druzenja u hotelu "GRAND" dana 17.04. 2008. godine sa nasom razrednicom. Opet ste bili svi na tapetu al u pozitivnom smislu.

Ovaj sa bijelom bradom nije profesor nego Sejo Koso, onaj zgoljavi sto mu je jos vatra zbog keca iz likovnog i cuvene Smajine opomene "doosta doooliiii".

Opet malo statistike

U namjeri da posokolim sve "aktivne članove" ovo bloga, evo opet malo dosadne statistike:

625 posjetilaca iz 278 gradova širom svijeta je kliknulo na naš blog barem jednom, ukupno više od 7,000 puta i zadržalo se (eki, isto kao "ono" se zadržalo...) u prosjeku 4 minute da pogleda naše slike i pročita neko zanimljivo štivo iz bivših i sadašnjih života raje iz Sedmog odjeljenja generacije 1980.

Pa zar to nije dovoljan razlog da zavrnemo rukave i preberemo po našim sjećanjima i prašnjavim albumima i podijelimo sa ostatkom raje šta se još dijeliti može... u ime svih nas iz šezdeset i neke. (patos bi se zacrvenio od ovog mog vapaja).

Pod broj jedan, treba nas više od 18 na ovom blogu. Hajde da se saberemo i prijavimo na blog. Pošaljite poznate email adrese ostatka raje iz generacije. Ja sam slao nebrojene pozive nekima, pošta se zaturi ili zaboravi, ali ... nikad nije kasno da se "klikne" na link i upiše na blog. I klik(t)aću nestanku svom .... (sad ide Bodin solo u pozadini...)

Pod broj dva, vidi broj jedan.

Hajde vozdra!

Dragi prijatelji! Sinoc je bilo fantasticno. Ako mislite da niste tracani, varate se. Svak je morao doci na tapet. Atmosferu je upotpunila muzika i pjesme iz naseg vremena. Biljana je sve zabiljezila kamerom, a i evo nekoliko fotografija koje mogu docarati atmosferu.

Pozdrav svima!

Sejo Koso

Ovo se desava dana 10.o4 2008.godine u restoranu "LIGHT" na Grbavici, povod 28 godina od CRVENOG KARANFILA. Ekipa u sastavu: Biljana Obradovic, Elma , Amra, Sabina, Edina, Sladja, Ivo, Zoka, Ranko, Mesa i Koso.

Zdravo raja, Edina je(Začinović- Sulejmani).
Ne znam odakle da počnem. Do sada nisam zbrajala godine od završetka gimnazije. Djeca rastu mi stagniramo. Kad sam danas vidjela sta je Koso napisao ispod naše fotografije, moram priznati da sam se iznenadila(ha ha). Prije pola godine mi je Ranko rekao za blog, ali na žalost nisam stigla prije da se javim. Raduje me makar i ovakav vid komunikacije sa vama. Mi (djeca, muž i ja) smo se vratili u Sarajevo koncem 2001. godine (izrada stoljeća), nakon 9 godina izbivanja (djeca i ja) . U medjuvremenu mi je tata umro. Moje cure su već velike "djevojčice" Emina i Iman (18,5 i 17 godina), obje su u našoj Gimnaziji. Emina je već završila i studira, a Iman je 3. razred. Aida Hadžić joj je direktorica, Žarkovićka joj predaje historiju, a Mirsada Balić Bosanski. Njih dvije su jedine od stare postave profesora.
Bila sam u vrijeme rata u Hrvatskoj i poslije toga u Turskoj- Istanbul 8,5 godina.
Ja sam, kao što Haris kaže, 27 godina starija, ne toliko kilograma deblja. U ostalom imate fotografiju.Danas mi je bila Biljana, došla je zbog tate(jako je bolestan). Dogovorili smo se sa Rankom i ostalima koji su ovdje da se sastanemo u četvrtak u 18,00 sati u Light-u u Šopingu na Grbavici. Ko iz Sarajeva ovo pročita neka dođe. Moja e-mail adresa: zacin1208@yahoo.com.
Sanela kad dođeš u Sarajevo obavezno da se javiš , to važi i za sve ostale . Ljubiši poseban pozdrav od jednog od Jeremija, drugi ne znam gdje je (Nataša Kovačević) zna li neko šta je s njom?
Za sada toliko . Pozdrav svima iz IV 7.

P.S. Pripremila sam fotografije sa ekskurzije i iz škole, pa ću ih staviti na blog, inšallah.

Konačno i ja

Konačno i ja da se oglasim. Zapravo poijma nemam da li ce se ovo objaviti na blogu ali red je da pokusam. Uzivao sam pred novu godinu u nasem druzenju a sastali smo se 30.12. na moj rodjendan. Kunem se nisam postao stipsa samo mi je bilo toliko drago da vidim raju da sam i na svoj rodjendan zaboravio. obaveza mi je da skeniram slike sa starih rodjendana da se potsjetimo na dobra vremena.
za sada toliko uskoro se vidimo nadam se da se moja gmail adresa vidi na blogo ali opet evo je svima zderovisedam@gmail.com ( he he he ),
pozdrav svima vas ZDERO

Znakovi pored puta

Za posjetioce Amerike jedno od većih iznenađenja je nepostojanje međunarodnih znakova na putovima. Svi su znakovi napravljeni tako da zahtjevaju osnovnu pismenost. Nije dovoljno staviti ograničenje 60 na žutoj podlozi sa crvenim krugom, nego piše na bijeloj tabli "Ograničenje brzine 60". Ili na prilazu taskrsnici, gdje se traka odvaja za desno kaže "Kola u desnoj traci moraju skrenuti desno". Naravno, nekada to sve liči na čitanje naslova sa dnevnih novina, posebno kad se nađeš u nekom novom gradu i paziš dobro gdje teba da skreneš. Tu ti ni GPS ne može puno pomoći.
Evo još jednog tipičnog primjera, na ulasku u moje naselje: "ne možeš parkirati Istočno odavde". Pa gdje je istok, svega ti? Đe je ovdje desno? U gradu je naravno još gore, ne smiješ nekad parkirati lijevo, ili desno, nekad od 7 do 5 ali i praznicima, uz napomenu da se Subota ne računa... Kad ti u gradu ispadne mjesto za parkiranje, potrošiš 10 minuta da u nevjerici skontaš da se stvarno možeš parkirati. A ako zabrljaš... eh, tu dolazi do izražaja demokratija po kratkom postupku. Ako parking sat istekne a ne snađeš se za pare u roku od 30 sekundi, evo parkiranta ko Delta Marinac iskače iza drveta i kači ti fakturu na brisač. Tako te prvi sat ili dva dođe 2,3,10,20 dolara a ona dodatna minuta još pedeset. Ma, manje više mi smetaju znakovi koliko prepotencija domaćina da gostima objasni kad dođeš ovdje da moraš znati i strane svijeta jer, božemoj, ovo je spotska nacija... nešto poput Slovenaca u bivšoj Jugi ... kako je pjevao Buldožer: Ljudi su ovdje veseli i zdravi, voze bicikla i skakuću po travi... A ti što si zalutao u ove krajeve, bolje ti je prihvati se kompasa, mape i GPS-a kad već ne znaš. A ja po onoj narodno-armijskoj fino mapu gledam a seljaka pitam.... jer mahovina je svuda a ne samo na južnoj strani, sunce je poglavito iza oblaka, po vjerskim objektima se ne možeš orijentisati jer svaka krišćanska denominacija okreće crkvu kako im se navije, u džamijama je mihrab usmjeren 16 stepeni od sjevera a ne put jugoistoka kao u Bosni. Dobro sad, naravno skontaš vrlo brzo gdje to osvane a gdje omrkne pa se makar možeš orijentisati u svom komšiluku ali, jesi li se zaputio u neki nepoznat kraj odmah gledaš možeš li išta uzeti kao orijentir pa da se makar možeš parkirati bez straha.
Pa ti ne pukni onda.

SALT LAKE

OD ALIFAKOVCA DO SALT LAKE-A

Evo I mane nakon odmora u Salt Lake-u. Ut. Mogu vam reci da mi Blog nedostaje I jedva cekam da malo virnem sta ima. Jos se uvjek uhodavamo poslije ljepota o kojoj se knjige mogu napisati.
Oni koji su imali prilike da skijaju na ovim skijalistima znaju o cemu pricam. A I Haris me malo darnu sa Rezdelijom pa se I ja sjetih nekih momenata iz proslosti.
Znam da smo svi u dusi loko-patrioti (barem malo) I otkako sam ovdje puno puta sam cuo nema skijanja do Jahorine ili Bjeasnice a niko ne govori o prvim koracima I gdje su ucili skijati.i tako se ja sjetih svojih pocetaka, svakako zavisi gdje si odrastao, pa ako si u Opstini Centar I negdje blizu Velikog Parka, vrlo je moguce da su prvi koraci otpoceli bas tu u Velikom Parku ili malo dalje na Betaniji. U mom slucaju odrastajuci u starom dijelu grada Alfakovac je bio mjesto gdje se ljeti igralo lopte a zimi sankalo ili skijalo I tacno se znalo gdje je lokacija za igru zavisno od broja ljudi koji igraju lopte. Ulica u starom gradu je iskoristena do maksimuma, osim regularnog trafika to je I mjesto za igru zavisno od godisnjeg doba I nagiba. Pa ako je ljeto igra se lopte, a zimi na onim sa malo vecim nagibom se sankalo-plazalo I vjerovali ili ne bilo je virtuoza u plazanju. E to su momci koji nisu imali sanke ili ligure, neki ih zovu saonice, oni su imali plasticne cizme kupljene u Jugoplastici sa skinutim sarama na dnu od duge upotrebe ili istopljene na tis sporetu ili naftarici sto manje sara to su brze. Oni su bili najhrabriji da se spuste sa vrha Alfakovca na nogama I da sacuva zivu glavu. Na zalost to su se lomile noge, ruke pa I ja sam imao svoj udio jer sam jednom prilikom slomio ruku na dva mjesta jer sam spucao u gelender, a kako sam spucao, dobro sam I prosao hahaha.Kao sto svi znate na Alfakovcu se nalaze tri groblja od davnina, gdje su uvjek bili mezarovi I nisani a nama kao djeci u zelji da nadjemo pogodno mjesto za igru to I nije toliko smetalo, jer trebaju ti stative a razmak izmedju nisana je bio dovoljan pa zasto ne iskoristiti. I tako zavisno od godisnjeg doba ljeti lopte, jer ona starija raja igraju na ulici a zimi se I skijalo, staza nije bila duga, ali morao si znati stati jer ces udariti u komsijinu ogradu pa eto ti belaja. Svakako da je bilo onih koji su svoje prve skijaske korake ucili na Brusu ili nekim obliznjim izletistima, I kad se nauci stati a I o plugu si nesto cuo hajmo u planine jer tamo nema zime, skijanje se brzo uci nisi blesav da sjedis kuci itd hahahaha kao sto svi vec znate. Tako su neki pocinjali a sad se skijaju u Salt Laku, pa fino ne mogu da vjerujem kako je lijepo, I koliko ljudi samo vode racuna o svemu I zele da ti naprave ugodjaj koji ti ocekujes ta ljubaznost I ophodjenje I jedan odnos sa gostima na pravom nivou.ali opet nesto fali fali da se raspali rostilj na dnu staze kao na Bjelasnici pa da malo predahnes uz pice I raju da malo progovoris sa prvim komsijom u grupi do tebe koji zbog zime skida cevape golom rukom, to sarenilo I druzenje koje se pretvori u dernek a toga nema ovdje I ne mogu se pohvaliti sa tom cinjenicom hahahahah
Svakako da ti to sve platis ali placali smo I tamo, pa se sjetim olimpijade I sleta na kojem sam I sam bio ucesnik a kasnije I na bob stazi u obezbjedjenju, kako je to sve bilo super a danas je to sve druga prica I druga raja kolo vode.
I nakon 4.5 sata leta I iznenadnog propadanja aviona te proucenih ajtel kursija I fatiha, familija nas doceka na aerodromu svi veseli I razdragani jer se nismo vidjeli od prosle godine, A TAKO SMO BLIZU,I ne primjecuju da smo mi radosni sto smo se hairli spustili, pa ih jos jace grlimo I ljubimo.Ja ne znam jel vama bilo tesko objasniti zasto se ne vidate cesce sa prijateljima ili porodicom ali ja sam imao tih pitanja.Kao ono vi ste tu a niko ne razmislja o strahu dok letis I ta 4.5 sahata, dok ja nisam promijenio pricu I malo priblizio njihovom scalu ili mjerilu pa kao upredbu upotrijebio udaljenost izmedju Sarajeva I Moskve te I pitanja stadose jer MOSKVA JE BAS DALEKO HAHAHAHA.I tako poce nas odmor a vrijeme je bilo izmisljeno plavo nebo I bijeli snijeg a tereni kao da su mene pitali kako da ih naprave.
Staze se uredjuju non stop a snijeg koliko god da je utaban jos uvjek skripi pod pritiskom jer je suh.Za svakoga ono sto zeli moze da nadje od vratolomija do laganih staza ili lijepih restorana sa dobrim pogledom.
Salt Lake me malo podsjeca na Sarajevo jer je okruzen planinama koje su zimi prekrivene snijegom prava razglednica a u gradu ga za divno cudo nema a sva skijalista su dvadesetak minuta od grada ima ih negdje oko pet sest mi smo bili na Kanjonima (canyons) I na Wolf Mountain to je mjesto za porodicu gdje se svi druze I vesele snijegu pravo lijepo I intimno a moze se I lijepo skijati. Jedno jutro mi se spremismo na skijanje kad na parkingu samo desetak auta. I mi koji skijamo obradovasmo se da nema puno raje
I da cemo se naskijati, kad primjetismo cudne poglede I upitnike iznad glava nasih supruga koje ne skijaju ili nisu tako dobri skijasi kao pa sta ako nema nikoga, I kako objasniti to situaciju, I ja uzeh stvari u svoje ruke da objasnim, zamisli SALE 90% u nekoj od prodavnica a ti si jedina u tom trenutku prisutna I dabome smijeh na licu jer osjetise zadovoljstvo I razumjese sve u par rijeci hahaha. I sta da kazem sve je perfektno divno I mi se iskijasmo pravo ali mi znamo da nesto opet fali……………hm

Razdelija

Kad se jednom obreneš na ovom Sjevernoameričkom kontinentu, prvo uočavaš sve razlike u odnosu na na one stvari sa kojima si odrastao: putevi su širi, semafori su iza raskrsnice, usisivači i mašine za veš izgledaju kao iz crtanih o Tomu i Jerryju … onda za par mjeseci sve to postane svakodnevica i počneš da tragaš za stvarima koje te mogu vratiti u tvoju prošlost, sa kojima si siguran i komotan. Nađeš “naš” film, CD i knjigu u lokalnoj biblioteci, kupiš u nekom Istočnoevropskom granapu (gradska narodna prodavnica za neupućene) flašu Vranca, Krašove napolitanke i Radensku, onda nađeš neki “pravi” bosanki dućan izlijepljen plakatima Subhije Šehović i Rize Hamidovića… tamo se snabdiješ ćevapima, Sarajevskom pivom, Visočkom kafom i suhim mesom, još kad na derneku odvrneš Harisa Džinovića ili Kemicu za mješovito društvo, sreći nema kraja. Melankoliju možeš nožem rezati.
Ima i nekih razočarenja u tom traženju, posebno kad skontaš da su neki vicevi u koje si se kleo samo prepričani sa nekog univerzalnog jezika, vjerovatno od strane sarajevskih “odličnih đaka” koji su ovdje dolazili da voze Šipadov namještaj, sa Istoka na Zapad, u zlatna vremena i onda na Jahorini vješto u pričama izmjenjivali lokalnog Mike-a and Ike-a u Muju i Sulju (ili nedajbože Hasu).
...
Vremenom se nehtijući integrišeš, i dalje se jede nešto što bi se moglo nazvati Mediterranean Cuisine, pije domaće (mislim Washingtonsko) crno vino i na parties sluša bossanova ili neki world mix tipa Budha Bar. Ali još uvijek pokučavaš da nađeš nešta svoje, autentično Bosansko, što ovim ljudima promiče pred očima.
I ja se jednom tako zagledam u svoju baštu, onako potkraj aprila jedne godine. Uz sve što smo kupili sa kućom, ističu se dva divna drveta što cvjetaju već početkom marta. Pogledam izbliza, ovo jedno je trešnja, višnja, šta li... a ovo drugo - nije trešnja a nije ni šljiva. Hajde da probam, neću se otrovati. Zagrizem, a ono prepoznatljivi kiseli ukus eksplodira mi u ustima. Mmmm. Razdelija! Đe me nađe! Usred dubokog sjevera, na kraj svijeta nađem ja, u svojoj bašti, pravu pravcatu bosansku razdeliju. Naravno, ostatku mnogobrojne bosanske komune je postojanje razdelije manje bitno koliko sam naziv. Nije razdelija nego rezdelija. Ti ćeš me učiti, to je dženerika. Nije raja nego zerdelija. Ih, bjelica, koščica... Pitam jarana Turčina: dženera, Grk potvrđuje: dženera, no doubt about it. Niko neće da ih jede kad prezrenu, naravno, ali se im se navadim na kosti dok su još kisele. Razdelija nego šta. Komšija naravno ima teoriju da je to autentična Američka šljiva divljaka, potnatija kao prunus americana iliti American Plum. Kontam, nemaš pojma, možeš ti mislit' šta hoćeš. Razdelija je pa crkni.
I uzmem ‘vako onu razdeliju i smažem je dok si rek’o uš. Čiča miča gotova priča.